
Svaki njegov potez stvarao bi neku prijetnju i nosio određenu energiju; ne bi mi dozvoljavao da igram mirno. Njegova igra bila je demonstracija kolosalne dinamike i sjajne tehnike, zasnovane na klasičnoj, logičnoj šahovskoj igri i dobrom treningu. ‘Kada sada vidim kako Shirov analizira ili kada prolazim kroz partije Ananda i Kramnika, podsjeti me na Alvisa. Apsolutno prodiranje u suštinu pozicije i predviđanje događaja mnogo poteza unaprijed. To dolazi lako samo kod vrlo malog broja ljudi.’
Visok, vrlo velik, s dugim zulufima, u mladosti je ličio na poznatog Amerikanca koji je gotovo bio njegov imenjak: Elvisa. Kako je stario, crte lica su mu postajale oštrije, tu i tamo su se pojavile duboke bore, a zulufi su mu postajali još duži, pa je izgledao kao kapetan engleskog teretnog broda iz devetnaestog vijeka. Ipak, u Vitolinsovom izgledu uvijek se osjećalo nešto čudno i tromo. Kao da nije bio s ovog svijeta, s njegovim neadekvatnim, često nepredvidivim reakcijama i čudnim smijehom. U mladosti to nije bilo toliko izraženo, ali s godinama su te osobine postajale sve očiglednije. Po prirodi je bio pošten, naivan i ljubazan. Osmijeh koji bi mu ponekad prešao preko lica činio ga je dječački i bespomoćnim – Alvis je čitavog života u suštini ostao veliko dijete. Kao što se često dešava s ovakvim ljudima, bio je fizički vrlo jak. Kada mu je doktor savjetovao da se bavi nekim sportom, on, kao individualac po prirodi, nabavio je kuglu od sedam kilograma i svaki dan je bacao na svom imanju. To je radio s velikom strašću, radujući se poboljšanjima u rezultatima, i, kako se priča, podigao svoj lični rekord na trinaest metara.
Nije imao bliskih prijatelja. Izbjegavao je ljude, posebno strance, a posebno one koji nisu bili šahisti. Na turnirima su ga često viđali u društvu Karena Grigoriana (1947-1989). Karen Grigorianov otac je bio istaknuti jermenski pjesnik Ashot Grashi, a majka mu je bila profesor filologije. Vrlo inteligentan i načitan, Karen je od djetinjstva mogao napamet da citira mnoge pjesnike. Njegov omiljeni lik u literaturi bio je Lermontovljev Demon, a u slikarstvu Vrubelov Demon. Karen je odrastao kao vrlo osjetljiv i ranjiv dječak, sa suptilnim osjećajem za umjetnost. Teško je reći kako bi se njegova sudbina razvila da je slijedio stope svojih roditelja, ali sa sedam godina dječak se posvetio šahu. Posjedovao je upečatljiv, svestran talent i smatran je šahovskom nadom Jermenije. Sedamdesetih godina Karen Grigorian je redovno učestvovao u finalima Prvenstva SSSR-a. Kao i Vitolins, nije izgledao kao da pripada ovom svijetu, možda ne toliko sumoran kao Alvis, ali također čudan, neobičan, drugačiji od ostalih.
Zanimljivo je da je Karen neko vrijeme studirao kod Leva Aronina, istaknutog igrača i teoretičara, koji je takođe bio opterećen ozbiljnim mentalnim problemima. Jedna od ključnih partija u Aroninovoj šahovskoj karijeri bila je njegova partija sa Smislovom na 19. Prvenstvu SSSR-a 1951. godine. Partija je bila prekinuta u poziciji gdje bi praktično svaki potez vodio ka pobjedi bijelih. Međutim, Aronin, koji je imao čitav dan za analizu, ušao je u pješačku završnicu, što je omogućilo njegovom protivniku da nađe način za spas partije, kao u studiji. Karen je kasnije pričao da bi Aronin, kad god bi ga posjetio, sjedio za tom pozicijom, zamišljeno pomjerajući figure.
Jedno od Karenovih omiljenih pitanja bilo je: ‘Šta misliš, koji je turnir bio jači, Nottingham 1936. ili Prvenstvo SSSR-a 1973.?’ Karen bi to pitao redovno, hvatajući sagovornika za lakat i gledajući ga u oči. Na tom turniru 1973. godine, jednom od najjačih u čitavoj istoriji prvenstava SSSR-a, igrao je sjajno. Po današnjim standardima, Karen je bio jak velemajstor. Nakon što bi pobijedio u dvije uzastopne partije na Prvenstvu SSSR-a ili međunarodnom turniru, smatrao bi se genijem i rado bi uspostavljao vezu: ‘Juče sam pobijedio Talja. Naravno, Talj više nije svjetski prvak, ali ima pozitivan skor protiv Fišera. Šta misliš o mojim šansama u meču s Fišerom?’ Sledeći dan, nakon što bi izgubio partiju, mogao bi postati potišten i depresivan, ponavljajući da mu je vlastita igra odvratna, da njegov život nikome nije koristan. Počeo bi govoriti o samoubistvu, mnogo prije nego što je postao pacijent u psihijatrijskoj bolnici i mnogo prije tog konačnog slobodnog pada s najvišeg mosta u Erevanu 30. oktobra 1989. godine.
Prijateljstvo između Grigoriana i Vitolinsa nije bilo prijateljstvo u opšteprihvaćenom smislu te riječi. Izolovani od ostatka svijeta, jednostavno su se razumijeli, ili, tačnije, vjerovali jedan drugom. Intuitivno su osjećali da je onaj drugi srodna duša, koja nakon razgovora s vama ne odlazi i ne počinje prepričavati njegov sadržaj s ironičnim osmijehom. I naravno, u njihovom svijetu, šah, kojeg su obojica nesebično voljeli, igrao je najvažniju ulogu. I Alvis Vitolins i Karen Grigorian bili su izvanredni majstori brzopoteznog šaha. Dok su u turnirskom šahu bili jaki i opasni, iako neujednačeni igrači, u brzopoteznoj igri imali su malo jednakih. Ovo se takođe odnosi na Lembita Olla (1966-1999), estonskog velemajstora koji je posjedovao rijetko pamćenje i bio briljantan teoretičar, čovjeka slične sudbine, koji je također patio od psihičkog poremećaja i na isti način dobrovoljno napustio ovaj svijet. Objašnjenje se nameće samo po sebi. Vremenski okvir za igru u klasičnoj partiji omogućava igraču da se udubi u misli, što stvara sumnje i nesigurnost. Za njih, s njihovim naglim padovima raspoloženja i uzbudljivim nervnim sistemom, ovo je služilo samo kao poticaj za greške i previde. Blic, međutim, zahtijeva trenutne reakcije, dok psihologija i samoprekoravanje padaju u drugi plan. Ovdje su očigledno napredovali zahvaljujući svom velikom prirodnom talentu.
Svaka šahovska partija sadrži širok spektar emocija, od radosti do iritacija, velikih i malih. Ove emocije prate bilo koju vrstu kreativnosti. Ali dok je u slikarstvu ili književnosti moguće precrtati, prepisati ili promijeniti, u šahu jedan pokret prstiju, vođen umom, je konačan. Često se može popraviti samo pomjeranjem drvenih figura sa table. Ili možete kažnjavati sebe, udarajući glavom o zid, ili se kotrljati po podu, kao što to čini jedan moderni velemajstor nakon što izgubi partiju. Rijetka je partija koja se razvija s glatkim akumuliranjem prednosti i njenim pretvaranjem u poen. Ali čak i u ovom slučaju igrač koji je iskren prema sebi zna čega se u određenom trenutku bojao, čemu se nadao i kako je zadrhtao nakon što je pogrešno izračunao varijantu. Ipak, često se partija odvija prema sljedećem približnom obrascu: malo lošije, jasno lošije, greška protivnika, radost, šanse za pobjedu, vremenska nevolja, propuštene prilike, remi. Takve promjene raspoloženja i emocija javljaju se i u profesionalnoj i u amaterskoj igri, s jedinom razlikom što se u poslednjem slučaju ovi oštri vrhunci uspona i padova mogu vidjeti nekoliko puta.
(Nastaviće se)