Vladimir Nabokov: Lužinova odbrana (26.nastavak)

Osjećao se odvratno neprijatno i ubrzao korak, iako nije imao kuda da žuri. “Kući, kući,” mrmljao je, “tamo ću sve propisno složiti.” Dok je prilazio kući, primijetio je veliki, sjajni crni automobil koji je stao pred ulazom. Gospodin u šeširu je nešto pitao čuvara. Čuvar, ugledavši Lužina, iznenada je pokazao prstom i povikao: “Evo ga!” Gospodin se okrenuo.

Nekoliko nijansi tamniji, što je istaklo bjelinu njegovih očiju, uvijek pristojno obučen, noseći kaput sa crnim krznenim ovratnikom i veliki bijeli svileni šal, Valentinov je koraknuo prema Lužinu s očaravajućim osmijehom, osvjetljavajući Lužina tim reflektorom, i u svjetlu koje je igralo na Lužinu vidio je njegovo blijedo, debelo lice i trepćuće kapke, a u narednom trenutku to blijedo lice izgubilo je svaki izraz, a ruka koju je Valentinov stisnuo bila je potpuno bezvoljna.

“Moj dragi dječače,” rekao je sijajući Valentinov, “drago mi je da te vidim. Rekli su mi da ležiš u krevetu, bolestan, dragi dječače. Ali to je neka vrsta greške…” i naglašavajući „greške“, Valentinov je stegnuo vlažne, crvene usne i nježno sužavao oči. “Međutim, pohvale ćemo odgoditi za kasnije”, rekao je, prekinuvši se, i stavio šešir s lupom. “Hajdemo. Riječ je o izuzetno važnoj stvari i kašnjenje bi bilo… fatalno”, zaključio je, otvorivši vrata automobila; nakon čega je stavio ruku oko Lužinovih leđa i činilo se da ga podiže s tla i odnosi ga i postavlja do njega, padajući pored njega na nisko, mekano sjedište.

Na sklopivom sjedištu koje je gledalo prema njima sjedio je bočno mali čovjek sa oštrom nosom, sa podignutim  ovratnikom kaputa. Čim je Valentinov zauzeo svoje mjesto i prekrstio noge, nastavio je razgovor s tim malim čovjekom, razgovor koji se ubrzavao u skladu sa ubrzavanjem automobila. Čitavo vrijeme, sarkastično i iscrpno, nastavio ga je oštro posmatrati, ne mareći za Lužina, koji je sjedio kao kip naslonjen na nešto.

Potpuno se smrznuo i čuo je udaljen, prigušen Valentinovljev tutnjav glas kao kroz tešku zavjesu. Za čovjeka s oštrim nosom nije bio tutnjav, već bujica izuzetno oštrih i uvredljivih riječi; međutim, snaga je bila na Valentinovoj strani i onaj koji je bio uvrijeđen samo je uzdahnuo, izgledao je nesretno i čupkao mrlju od masti na svom mršavom crnom kaputu; i povremeno, na neku posebno ubojitu riječ, podigao bi obrve i pogledao Valentinova, ali mu je ovaj bljesak pogleda bio previše i odmah bi stegnuo oči i nježno protresao glavom. Grdnja je trajala do samog kraja puta i kada je Valentinov nježno odgurnuo Lužina iz auta i izašao, zalupivši vrata iza sebe, savijeni mali čovjek je ostao sjediti unutra i automobil ga je odmah odvezao, i iako je sada bilo puno prostora, on je ostao deprimirano skupljen na malom sklopivom sjedištu. Lužin je u međuvremenu usmjerio svoj nepomičan i bezizražajan pogled na bijelu tablu sa crnim natpisom, VERITAS, ali je Valentinov odmah odveo dalje i spustio ga u naslonjač klupskog tipa koji je bio još čvršći i mekši od automobilskog sjedišta.

U tom trenutku netko je Valentinova zvao uzbuđenim glasom, i nakon što je gurnuo otvorenu kutiju cigara u Lužinov ograničeni vidokrug, izvinio se i nestao. Njegov je glas ostao vibrirati u prostoriji i za Lužina, koji je polako izlazio iz svog osupnutog stanja, postepeno i prikriveno počeo se pretvarati u očaravajuću sliku. Na zvuk tog glasa, na muziku zlokobne čarolije šahovske table, Lužin je prizvao, s izvrsnom, vlažnom melanholijom karakterističnom za sjećanja na ljubav, hiljade partija koje je igrao u prošlosti.

Nije znao koju odabrati: sve ga je privlačilo i mazilo njegovu maštu, i letio bi s jedne partije na drugu, trenutno prelazeći preko ove ili one dramatične  kombinacije. Bilo je kombinacija, čistih i harmoničnih, gdje se misao uzdizala kao preko stepenica od mermera ka pobjedi; bilo je nježnih uzbuđenja u jednom uglu table, i strastvene eksplozije, i fanfara kraljice koja ide ka svojoj žrtvovanoj sudbini. . . .

Sve je bilo divno, sve nijanse ljubavi, sve spirale i misteriozni putevi koje je izabrao. A ova ljubav je bila fatalna.

Ključni potez je pronađen. Cilj napada bio je očigledan. Neumoljivim ponavljanjem poteza opet bi vodilo ka istoj strasti koja bi uništila san o životu. Uništenje, strahota, ludilo. „Ah, ne!“ reče Lužin glasno i pokuša ustati. Ali bio je slab i krupan, a fotelja u kojoj je bio naslonjen nije ga htjela pustiti. I, u svakom slučaju, što bi sada mogao pokušati? Njegova odbrana se pokazala pogrešnom. Ovu grešku je predvidio njegov protivnik, i neumoljivi potez, pripremljen mnogo ranije je bio odigran.

(Nastaviće se)