
Iz svega ovoga, iz ove sirove mješavine koja se zalijepila za pero i iskočila iz svakog kutka njegovog sjećanja, ponižavajući svako sjećanje i blokirajući put slobodnom razmišljanju, neizbježno je morao izvući – pažljivo i dio po dio – i priznati u cjelosti u svojoj knjizi – Valentinova, čovjeka nesumnjivog talenta, kako su ga opisivali oni koji su nešto loše htjeli reći o njemu; čudan tip, čovjek za sve, neophodan za organizaciju amaterskih predstava, inženjer, sjajan matematičar, zaljubljenik u šah i dame, i „najzabavniji gospodin“, po sopstvenom priznanju. Imao je divne smeđe oči i izuzetno privlačan smijeh. Na kažiprstu je nosio prsten sa lobanjom, i dao je naslutiti da je imao dvoboje u životu. Jedno vreme je predavao kalisteniku (sistem fizičkih vježbi) u maloj Lužinovoj školi, i učenici i nastavnici su bili veoma impresionirani činjenicom da je misteriozna dama dolazila po njega u limuzini. Usput je izmislio nevjerovatan metalni trotoar koji je isproban u Sankt Peterburgu na Nevskom, blizu Katedrale Kazan. Stvorio je nekoliko pametnih šahovskih problema i bio je prvi zagovornik takozvanog „ruskog“ motiva. Imao je dvadeset osam godina kada je rat proglašen i nije patio od nikakvih bolesti. Anemična riječ „dezerter“ na neki način nije odgovarala ovom veselom, čvrstom, okretnom čoveku; međutim, nema druge riječi za to. Šta je radio u inostranstvu tokom rata ostalo je nepoznato.
I tako je prema Lužinu, piscu, odlučio da ga u potpunosti iskoristi; zahvaljujući njegovom prisustvu, svaka priča je dobijala izvanrednu živahnost, prizvuk avanture. Ali najvažniji dio je još uvek ostao da se izmisli. Sve što je imao do sada bila je koloracija—topla i živa, bez sumnje, ali plutajući u zasebnim tačkama; još uvijek je morao da pronađe definitivan dizajn, oštru liniju. Po prvi put je pisac Lužin nehotice započeo sa bojama.
I što su te boje postajale svjetlije u njegovom umu, to je bilo teže sjesti za pisaću mašinu. Prošao je mjesec, pa još jedan, ljeto je počelo, a on je i dalje nastavljao da oblači svoju još nevidljivu temu u najsvečanije boje. Ponekad mu se činilo da je knjiga već napisana i jasno je vidio postavljeni tekst; galije sa crvenim hijeroglifima na margini, a zatim i primjerak unapred, tako svež i hrskav na dodir; i dalje od toga bila je predivna magla, primamljive nagrade za sve njegove neuspjehe, za svu nestalnost slave.
Posjetio je svoje brojne poznanike i dugo, sa velikim uživanjem, govorio o svojoj predstojećoj knjizi. Jedne emigrantske novine su objavile bilješku da, nakon duge pauze, radi na novoj priči. I tu bilješku, koju je sam napisao i poslao, uzbuđeno je pročitao tri puta, a zatim je isjekao i stavio u svoj novčanik. Počeo je češće da se pojavljuje na književnim večerima, i pretpostavljao je da ga svi gledaju sa znatiželjom i poštovanjem.
Jednom je, na varljiv ljetni dan, otišao u šumu u predgrađu, pokisao u iznenadnom pljusku dok je uzaludno tražio vrganje, i sledećeg dana legao u krevet. Kratko je i usamljeno bolovao, a njegov kraj nije bio miran. Odbor Saveza emigrantskih pisaca odao mu je počast minutom ćutanja.
*6*
„Sve će se prosuti, to je sigurno,“ rekao je Lužin, ponovo uzimajući torbicu.
Ona je brzo ispružila ruku i pomjerila svoju torbicu dalje, udarivši je o sto kao da time podvlači prekor. „Uvijek moraš nešto da čeprkaš,“ rekla je prijateljski.
Lužin je gledao svoju ruku, šireći prste pa ih ponovo skupljajući. Nokti, žuti od nikotina, imali su iskrzane zanoktice oko sebe; debele male brazde protezale su se preko zglobova prstiju, a nekoliko dlačica raslo je niže. Stavio je ruku na sto pored njene ruke, mliječno-blijede i meke na izgled, sa kratkim, uredno podrezanim noktima.
„Žao mi je što nisam upoznala tvog oca,“ rekla je nakon pauze. „Mora da je bio vrlo ljubazan, vrlo ozbiljan i da te je jako voleo.“
Lužin je ćutao.
„Reci mi još nešto—kakav je bio tvoj život ovdje? Da li si zaista nekada ovdje bio kao mali dječak, trčao i igrao se?“
Ponovo je stavio obe ruke na štap, a po izrazu na njegovom licu, po pospanom spuštanju teških kapaka i po blago otvorenim ustima, izgledalo je kao da će zijevnuti, zaključila je da mu je dosadilo, da je umoran od prisjećanja. U svakom slučaju, prisjećao se hladno; zbunila ju je njegova sposobnost da, iako je oca izgubio tek prije mjesec dana, sada može da gleda mirno bez emocija na hotel u kojem su zajedno živjeli tokom njegovog detinjstva.
Ali čak i u toj ravnodušnosti, u njegovim nespretnim riječima, činilo joj se da vidi nešto patetično, šarm koji je bilo teško definisati, ali koji je osjetila kod njega od prvog dana njihovog poznanstva. I kako je samo bilo misteriozno to što je, uprkos očiglednoj hladnoći u odnosu sa ocem, izabrao upravo ovo odmaralište i upravo ovaj hotel, kao da očekuje da će dobiti uzbuđenje koje nije mogao da doživi bez spoljne pomoći. I stigao je veličanstveno, sivo-zelenog dana, po sitnoj kiši, noseći neobičan, crni, čupavi šešir i ogromne gumene čizme. Gledajući kroz prozor njegovu figuru kako se nezgrapno penje iz hotelskog autobusa, osjetila je da je ovaj nepoznati novopridošlica neko poseban, drugačiji od svih ostalih gostiju u odmaralištu. Te večeri je saznala ko je on. Svi u restoranu su gledali ovog krupnog, sumornog čovjeka koji je jeo pohlepno i neuredno i ponekad se zamislio, jednim prstom mazeći stolnjak.
Nije igrala šah, nije se interesovala za šahovske turnire, ali njegovo ime joj je bilo nekako poznato, nesvjesno se utisnulo u njeno pamćenje, iako nije mogla da se sjeti kada ga je prvi put čula. Njemački proizvođač, dugogodišnji bolesnik od opstipacije, koji je volio da priča o tome, čovjek uskih pogleda, ali koji je bio dobronamjeran i prijatan i oblačio se sa ukusom, iznenada je zaboravio na svoju opstipaciju i, u galeriji gdje su pili lekovitu vodu, obavjestio je o nekoliko zapanjujućih činjenica o sumornom gospodinu koji je sada, zamijenivši svoju fedoru (elegantni šešir od filca) starim slamnatim šeširom, stajao ispred malog izloga u jednoj od kolona i pregledao neke ručno rađene sitnice koje su bile izložene na prodaju.
„Vaš sunarodnik,“ rekao je proizvođač, pokazavši ga trzajem obrve, „je poznati šahista. Došao je iz Pariza na turnir koji će se održati u Berlinu za dva mjeseca. Ako pobjedi, izazvaće svjetskog šampiona. Nedavno mu je umro otac. Sve je to ovdje opisano u novinama.“
Željela je da ga upozna, da priča na ruskom—tako joj je bio privlačan sa svojom nespretnošću, sumornošću i niskim spuštenim okovratnikom, koji ga je iz nekog razloga činio da izgleda kao muzičar—a bila je zadovoljna što je nije primjećivao i tražio izgovor da razgovara s njom, kao što su činili svi ostali slobodni muškarci u hotelu.
Nije bila posebno lijepa, nešto je nedostajalo u njenim malim pravilnim crtama lica, kao da im priroda nije dala poslednji odlučujući poticaj koji bi ih učinio lijepim. Ali imala je dvadeset pet godina, njena moderno kratko ošišana kosa bila je uredna i lijepa, a imala je i jedan pokret glave koji je odavao nagoveštaj moguće harmonije, obećanje prave ljepote koja je u poslednjem trenutku ostala neostvarena. Nosila je izuzetno jednostavne i izuzetno dobro skrojene haljine koje su ostavljale njene ruke i vrat otkrivenim, kao da se malo hvali njihovom nježnom svežinom. Bila je bogata—otac je izgubio bogatstvo u Rusiji i stekao drugo u Nemačkoj. Njena majka je uskoro trebalo da stigne u odmaralište i od dolaska Lužina pomisao na njen bučni dolazak postala je neprijatna.
Upoznala ga je trećeg dana nakon njegovog dolaska, na način kao u starim romanima ili u filmovima: ona ispusti maramicu, a on je pokupi—sa jedinom razlikom što su zamijenili uloge. Lužin je hodao stazom ispred nje i redom ispuštao: veliku kariranu maramicu koja je bila neobično prljava i imala sve vrste džepnog otpada zaljepljenog za nju; zatim polomljenu i zgnječenu cigaretu bez polovine sadržaja; orah; i francuski franak. Pokupila je samo maramicu i novčić i nastavila dalje, polako ga sustižući i radoznalo iščekujući neku novu izgubljenu stvar. Štapom koji je nosio u desnoj ruci, Lužin je u prolazu dodirivao svako drvo i svaku klupu, dok je lijevom rukom pretraživao po džepu, sve dok se konačno nije zaustavio, okrenuo džep kaputa, ispustio još jedan novčić, i počeo da ispituje veliku rupu u postavi.
„Prošlo kroz,“ rekao je na njemačkom, uzimajući maramicu iz njene ruke („I ovo,“ rekla je na ruskom). „Loš materijal,“ nastavio je ne podižući pogled, ne prelazeći na ruski niti pokazujući bilo kakvo iznenađenje, kao da je povratak njegovih stvari bio sasvim prirodan.
„Oh, nemojte ih ponovo stavljati tamo,“ rekla je iznenada se nasmijavši. Tek tada je podigao glavu i sumorno je pogledao. Njegovo naduveno sivo lice sa loše obrijanim obrazima punim posjekotina od brijača poprimilo je čudan izraz zbunjenosti. Imao je predivne oči: bile su uske, čak blago iskošene, i činilo se kao da su posute prašinom ispod spuštenih kapaka; ali kroz tu paperjastu prašinu probijao je vlažan plavičasti sjaj koji je sadržao nešto ludo i privlačno.
„Nemojte ih ponovo ispustiti,“ rekla je i otišla, osjećajući njegov pogled na svojim leđima. Te večeri, kada je ušla u restoran, nije mogla a da mu se ne nasmješi izdaleka, a on joj je uzvratio istim sumornim, krivim poluosmjehom kakav je ponekad upućivao hotelskoj mački dok je tiho klizila po podu od jednog stola do drugog. I sledećeg dana, u hotelskom vrtu, među pećinama, fontanama i zemljanim patuljcima, prišao joj je i počeo svojim dubokim i melanholičnim glasom da joj zahvaljuje za maramicu i novčić (i od tog trenutka, mutno i gotovo nesvjesno, stalno je motrio da li će ona nešto ispustiti—kao da pokušava da ponovo uspostavi neku tajnu simetriju).
„Ne pominjite to, ne spominjite,“ odgovorila je i dodala mnogo sličnih riječi— tih malih besmislenih riječi koje se govore žurno i privremeno popunjavaju prazninu. Koristeći takve riječi i osećajući njihovu sitnu ispraznost, pitala ga je da li mu se sviđa odmaralište, da li će ostati dugo i da li koristi ljekovitu vodu.
Odgovorio je da mu se sviđa, da ostaje dugo i da koristi vodu. Zatim, potpuno svjesna gluposti pitanja, ali nesposobna da se zaustavi, pitala je koliko dugo igra šah. Nije odgovorio i okrenuo se, a ona se osjećala toliko postiđeno da je počela da izgovara sve meteorološke indikacije za juče, danas i sutra. On je nastavio da ćuti i ona je takođe ućutala, a zatim je počela da pretražuje po svojoj torbici, očajnički tražeći temu za razgovor, ali nalazeći samo polomljeni češalj.
Iznenada je okrenuo lice prema njoj i rekao: „Osamnaest godina, tri mjeseca i četiri dana.“ Za nju je to bilo izuzetno olakšanje, i dodatno je bila nekako polaskana elaboriranom preciznošću njegovog odgovora. Međutim, kasnije je počela da se malo nervira što on, s druge strane, nikada nije postavljao pitanja, uzimajući je, takoreći, zdravo za gotovo.
(Nastaviće se)