
Autobiografija i partije
1978
Svojom igrom na Međuzonskom turniru pokazao sam da sam jedan od pravih kandidata za Svjetski šampionat i za sada su me morali da trpe. Kasnije, kada je došao čas odmazde, sjetio sam se ovog govora.
U jesen je održano 41. prvenstvo SSSR-a, organizovano po novom sistemu. U cilju oživljavanja šahovskog života u zemlji i dobijanja punopravnog učešća na turniru najjačih velemajstora, počeli su sa održavanjem dva prvenstva – Prve lige i Premijer lige, kako se sada zovu. U prvoj takvoj Premijer ligi uspjeli su privući sva velika imena bez izuzetka (ali su nagrade u međuvremenu ostale iste kao i prije). Ne sjećam se da sam ikada igrao na tako jakom turniru. Nekoliko majstora koji su igrali bili su pobjednici Prve lige, i nisu mnogo zaostajali za snagom velemajstora.
Igra je bila veoma ozbiljna, jedva da je bilo mirnih remija. Prema pravilima, polovina učesnika trebalo je da bude vraćena u Prvu ligu. Velemajstori su bili nezadovoljni ovim stanjem i napisali su kolektivno pismo predsjedniku Sportskog komiteta SSSR-a. Ovo je bila rijetka demonstracija jednodušnosti od strane ljudi koji nisu ujedinjeni u zajednički sindikat, ljudi koji su usprkos svojim zajedničkim interesima podijeljeni specifičnom prirodom onoga što je u suštini individualna aktivnost. Vlasti vješto iskorištavaju njihov nedostatak jedinstva i, u slučajevima potrebe (npr. neposlušnost), bave se njima pojedinačno. Tako velemajstori nisu dobili odgovor na svoje pismo, a sve je ostalo onako kako je zamislio sitni tiranin Baturinski, šef šahovskog pokreta u zemlji i bivši tužilac iz Staljinovog doba, sada u časnoj penziji.
I dan-danas mi se turnir urezao u sjećanje kao užasna noćna mora. Moglo se odigrati desetak partija i uzalud čekati za trenutak sreće, ili se boriti za pobjedu u svakoj partiji, a ne pobijediti. To se dogodilo Smislovu, Keresu i Talju, koji su čitav turnir proveli u minus zoni. Imao sam sreće. Sredinom turnira uspio sam da dobijem tri partije zaredom, protiv Raškovskog, Smislova i Savona! Ali tada, koliko god sam se trudio, nisam bio u stanju da dalje napredujem. Na kraju sam podijelio drugo mjesto sa Karpovom, Polugajevskim, Petrosjanom i Kuzminom. Pravi junak turnira bio je Spaski. Preuzeo je vođstvo, dobio nekoliko kvalitetnih partija i samouvjereno zauzeo prvo mjesto, poen ispred ostalih.
Sjećam se svoje partije s njim iz jednog od poslednjih kola. Interesovanje za turnir je bilo ogromno, sala je bila puna, a mi smo, usput rečeno, igrali u istoj dvorani u kojoj sam igrao svoje prvo prvenstvo 1952. godine. U dvorani više nije bio onaj ogromni Staljinov portret, već tehnologija je napredovala, i u Moskvi su se pojavile prvoklasne zgrade, građene prema najnovijim dostignućima nauke i tehnologije. U zemlji koja se ponosi svojom tradicijom, mi smo igrali u ovoj staroj dvorani, ponekad čak i uz lupanje parnog čekića, koji nas podsjeća da više nije 1952. Uz ovu ogromnu publiku koja je napunila dvoranu i stvarala nezamislivu galamu, iako sam inače bio neosjetljiv na buku, shvatio sam da ne mogu nastaviti da igram u takvim uslovima, kada se približavao problem sa vremenom. Prisjetio sam se svog glumačkog iskustva iz filma, skupio hrabrosti i viknuo u urlajuću dvoranu ‘Umuknite!’.
Za trenutak je sve utihnulo. Odigrao sam potez kojim sam, kako se kasnije ispostavilo, izgubio prednost i ponudio sam remi. Moj protivnik je shvatio u kakvom sam uznemirenom stanju, ali mu ta pozicija nije dala objektivne osnove da odbije remi. Nakon kratkog razmišljanja, Spaski je prihvatio moju ponudu – i osvojio turnir. Karijera Spaskog, koja je duga skoro kao i moja, bila je mnogo punija od moje po uzbuđenjima i incidentima.
Kao saputnik i živi svjedok napredovanja Spaskog, mogu posvjedočiti da ne poznajem čovjeka koji je sposobniji za samousavršavanje od Spaskog. Kao šahista prešao je težak put. Posrćući i padajući, podižući se novom snagom, stigao je do vrha – titule svjetskog šampiona. Zatim je časno, nakon borbe, prepustio svoj tron jačem igraču. I on je kao pojedinac pregazio strmu i vijugavu stazu. Nakon što je pao pod uticaj određenih osoba, on ih je prerastao i oslobodio se njihovog ugnjetavanja. Od prosječnog člana sovjetskog društva – bezličnog, neosjetljivog, pokornog – postao je nezavisan, promišljen mislilac i postepeno se pretvorio u disidenta.
Kao svjetski šampion, Spaski se ponašao relativno nezavisno sa političke tačke gledišta. Poznat je incident kada je Spaski odbio da potpiše kolektivni apel za oslobađanje Angele Davis. Na predavanjima je govorio hrabro i samostalno. Takva su predavanja bila o šahu, ali u Sovjetskom Savezu svaka tema ima političke veze. Na predavanju u Novosibirsku, Spaskog su pitali zašto Keres nikada nije postao svjetski prvak. Odgovorio je pred više hiljada ljudi: ‘Keresu, kao i njegovoj zemlji, nije bila naklonjena sudbina.’ Trebao bih podsjetiti čitaoca da je u pitanju Estonija, koja je nasilno pripojena SSSR-u 1940. godine.
Sve mu je bilo oprošteno sve dok je slavni Rus bio svjetski šampion. Ali onda je jednog dana posrnuo: izgubio je meč protiv Fišera. Tada su ga podsjetili na njegove grijehe. Vlasti su mu se postepeno približavale. Tek 1975. godine, kada su čak i njegova lična imovina i njegov život bili ugroženi, shvatio je moć osvete sovjetskih vlasti. Ali njegove poteškoće oko putovanja u inostranstvo počele su odmah nakon meča sa Fišerom. Zato je Spaskom očajnički trebalo da osvoji ovaj turnir, više nego bilo kada u prošlosti. Igrao je sa velikom energijom i snagom volje. On je postigao svoj cilj, još jednom demonstrirajući svoj izuzetan talenat.
(Nastaviće se)