Intervju Evgenija Surova sa Kirsanom Ilyumzhinovom
(5. nastavak)
Surov: Osim od vas, nisam čuo ništa slično od nekog drugog. Ali da li će nekome, posle svega, takve misli pasti na pamet? Nekima od političara naših suverenih zemalja?
Ilyumzhinov: Pa, sjećam se tog slučaja 1994. godine u Njujorku u UN, kada sam se sastao sa mnogim liderima i kada sam predložio ovu akciju sa listom papira. Na kojem bi svaka zemlja, od A do Ž, potpisala izjavu da ne usmjerava sva sredstva za kupovinu oružja jedni od drugih, već za proizvodnju lijekova. Tada su mi svi rekli: „Da, Kirsane, u pravu si, to je neophodno.“ Ali onda su odmah dodali: „Ali to je ludo, ne možemo to da uradimo.“ Uvjeravao sam ih: „To je sasvim prirodno. Nećete željeti komšiji, prijateljima smrt ili ubistvo. Pa zašto, kad ste izabrani u parlament, za gradonačelnike, ministre, predsjednike, dajete obećanja, razgovarate o demokratiji, pravima?
Najvažnije pravo je pravo na život. Da cijenimo život koji nam je dao Bog. “ Tada su, s jedne strane, svi rekli da sam u pravu, a sa druge, rekli su da je to ludost. Prošlo je 26 godina, a mi smo još uvek na istom mjestu. Dakle, mislim da nije slučajno što se pojavio mali korona virus. Kao da nas je lupio po glavi i rekao: „Osvijestite se!“ .
A sada svi predsjednici, lideri zemalja sjede kod kuće, a generalni sekretar UN-a verovatno sjedi u karantinu. U Njujorku je sada gotovo policijski čas. Ne znam da li misli da svima kaže: „Idemo zajedno i zamolimo sve lidere država da potpišu ovu Deklaraciju – da sav novac ne ide za oružje, već za lijekove.“
Surov: Ipak da li se osjećate lično uvrijeđenim ili ljutim na Sjedinjene Države, Kirsane Nikolajeviču?
Ilyumzhinov: Ne, nisam ljut. Služio sam u sovjetskoj vojsci i naš načelnik je govorio: „Ljuti će nositi vodu” (nošenje vode uobičajena je metafora teškog i nezahvalnog rada, a težak rad će i najljuće osobe da ohladi). Ovo su samo moje riječi, riječi normalne trezvene osobe. Nema ljutnje protiv Sjedinjenih Država, tamo imam mnogo prijatelja biznismena, političara i umjetnika. To su Ričard Gir, i bivši državni sekretar Sjedinjenih Američkih Država Henri Kissinger, i Mark Oppenheimer. Tako da nisam ljut na Sjedinjene Države. Ali to je njihova politika … Ipak, oni su supersila, imaju nuklearnu bombu. Usput, 6. i 9. avgusta 1945. bacili su nuklearne bombe na civile Hirošime i Nagasakija, mnogo ljudi je tamo poginulo, upravo tako, bez razloga. Ali sada, ako ste pametni, tako veliki, onda nam pružite primjer – ne ograničavajte sankcijama ljude i zemlje. Znate da sam i ja pod sankcijama – 24. novembra 2015. godine Ministarstvo finansija SAD-a uvrstilo me na listu sankcionisanih zbog činjenice da sam posjetio Siriju, tamo održavao turnire, sastao se sa privrednicima. Optuženi su da sam navodno prodavao neku vrstu nafte, mada nisam imao nikakve veze s tom naftom. I tako su me uvrstili na listu sankcija. I šta su postigli? Putovao sam po zemljama, putovao svuda. Obavljao sam svoje komercijalne i druge aktivnosti. Samo nisam mogao da uđem u Sjedinjene Države. Da li sam zato nešto izgubio? To nije jasno.
Ako ste sjajni i moćni, ako imate nuklearnu bombu u džepu, onda budite sažaljivi prema drugima. Potrošite svoj novac da ne prodajete rakete i bombe afričkim i drugim zemljama. Poklonite svoje knjige, svoju kulturu, stvorite besplatne biblioteke, vodite šahovske turnire, prenesite lijekove u iste afričke države.
Bio sam u septembru u Kongu. I baš na dan kada sam tamo doletio tamo je objavljena epidemija. Sreo sam se sa predsednikom Konga, gospodinom Feliksom, i on mi se požalio: kažu, obratili su se SAD, Velikoj Britaniji i drugim zemljama da im pomognu sa lijekovima. A oni su, umjesto da pomognu, jako podigli cijene! Za desetine miliona dolara. Vi platite, a mi ćemo vam poslati lijekove.
http://chess-news.ru/node/26957
(Nastaviće se)
