Kirsan Iliumzhinov: „Virus nije slučajan. Svima se javlja misao-osvijesti se …“ (2. nastavak)

Intervju Evgenija Surova sa Kirsanom Ilyumzhinovom

(2. nastavak)

Surov: A kako sve ovo doživljavate? Kao da je ovo znak da je vrijeme da se malo odmorimo, jer je naš život previše sujetan? Šta je ovo za vas?

Ilyumzhinov: Vidite, nismo jedini inteligentni na ovoj Zemlji, niti smo sami u svom Sunčevom sistemu, u našoj galaksiji, gdje ima više od 200 miliona zvijezda, a ona nije sama u svemiru. Dio smo organizma, a za neke civilizacije smo mikroorganizam. Ovo je definitivan znak za sve nas. Pretpostavimo da sam, kao živa čestica, razumni čovjek koji hoda na dvije noge i trči. Svi smo rođeni, trčali u školu, potom na fakultet, na posao, s posla i tako dalje. Čitavo vrijeme je bilo nekakvo trčanje, sujeta, kao što je rekao jedan filozof, „sujeta dovodi do umora duha.“ I u takvom trčanju 24 sata, koje traje mjesecima, godinama, decenijama, prolazi čitav život.
Mislim da je djelo nekog iznad, ili se tako razvija samo čovječanstvo, da je jednog lijepog dana neko („Stabilizator“) htio da sve prestane i došlo je do klika.

Da mi je prije samo godinu dana neko rekao, ili da sam ja rekao nekome da ćemo za godinu dana svi sjediti ovako kod kuće i ne razgovarati jedni s drugima (osim preko telefona i interneta), onda bi se takva osoba smatrala ludom. A sada svi sjede kod kuće, preporučuje  jedan drugome da ne ide nikuda, da se ne susreću ni sa kim. Odnosno, dogodilo se to kao da je po komandi. Od sedam i po milijardi ljudi, gotovo polovina je kod kuće u karantinu.

To se jednostavno ne događa na taj način. Čovjek je društveno biće, on živi u društvu i nemoguće je sve ograničiti upravo ovako. Sada neki govore o nekoj vrsti zavjere svjetske vlade. Ne vjerujem u bilo kakve zavjere, u bilo kakve dogovore da se svi čipuju, da se svima napravi biorobot i tako dalje. To nije moguće. Samo smo se toliko razvili da moramo da stanemo. I tako smo stali i počeli da razmišljamo. Dan, nedelju, mjesec dana… Daj Bože da se za mjesec ili dva sve završi, i mogli bismo izaći na ulice, ponovo se sresti. Ali sada nam je Svevišnji pružio priliku da razmislimo, mirujemo i osvrnemo se oko sebe. A kad napustimo ovaj karantin, nećemo prepoznati svijet, a vjerovatno ni sebe.

(nastaviće se)

Оставите одговор