Intervju Evgenija Surova sa Kirsanom Ilyumzhinovom
(1. nastavak)
SUROV: 15:03 po moskovskom vremenu. Svijet se promijenio, ali na Chess-News još uvijek živi. Ali kako se i zašto se ovaj svijet promijenio, pokušaćemo da razumjemo u našoj emisiji. I ne mogu da zamislim pogodnijeg sagovornika po pitanjima postojanja od Kirsana Iljumžinova. Kirsane Nikolajeviču?
Ilyumzhinov: Dobar dan, Ženja.
Surov: Dobar dan. Najčešće pitanje koje ljudi postavljaju jedno drugom je: gdje se nalazite?
Ilyumzhinov: Sada sam kod kuće. U samoizolaciji. Počela je neradna nedjelja, ali prije otprilike nedjelju dana prekinuo sam sve kontakte. Znate da mi je to vrlo teško, obično obilazim mnoge zemlje, imam stotine sastanaka … Ali prije nedjelju dana sam odlučio: nema sastanaka, nikoga ne pozivam, nikuda ne idem. I sada sam sam kod kuće, bavim se sportom, jačam imunitet – đumbir, bijeli luk, čaj, limun, 20 km dnevno, joga i rješavam šahovske probleme .
Surov: A kako to 20 km dnevno?
Ilyumzhinov: Obično sam prelazio bar 10 km dnevno, ovo je navika koju imam još od instituta. Kada sam studirao na MGIMO-u, imali smo malu sobu u hostelu i nije bilo vremena za šetnju ulicama. Tada sam uzimao slušalice kada sam učio jezik ili čitao materijal, šetao pet metara krug oko sobe – kao i što i sada imam pet metara. Isto tako obično u kancelarijama ili hotelima gdje sam boravio, kada razgovaram telefonom ili razmišljam o nečemu, hodam okolo 10 ili 20 metara. I obično u toku jednog dana prelazim 10-15 km. Sada, kada sam u samoizolaciji, šetam po 20 km, čak sam prelazio i 25 km. Brzo hodanje pomaže našem krvnom sistemu, imunološkom sistemu i srcu. Uopšte, preporučujem ga svima. Brzo hodanje je naš najbolji eliksir, posebno za šahiste .
Ova navika se pojavila još od škole. Učestvovali ste na turnirima, znate – odigrate potez, i dok protivnik misli, prošli ste kroz turnirsku dvoranu, prošetali između šahovskih stolova. Čini se da posmatrate druge šahovske partije, ali ustvari razmišljate o svom potezu. Vjerovatno me ova šahovska navika naučila da hodam kilometre, desetine kilometara svaki dan.
Surov: Uopšte ne mogu da zamislim kako se čovek naviknut da putuje, susreće se i svakodnevno dogovara negdje, sada primorava da bude kod kuće? Da li se to dogodilo prvi put u vašem životu?
Ilyumzhinov: Ne, bilo je to jednom. To je bilo 1997. godine, kada sam došao kod Njegove Svetosti, Dalaj Lame. Tada nisam imao odmor, bio sam malo umoran, htio sam da meditiram, dogovorio sam se sa nekim iz manastira, sa mojim učiteljima, sa Rinpocheom. I dva ili tri dana bio u totalnoj izolaciji. Ali onda su trećeg ili četvrtog dana zvali iz Moskve – i to je to . Od tada, tačnije od instituta, nisam imao nijedan slobodan dan, nikad nisam bio na odmoru. Radio sam 23 godine kao predsjednik FIDE, 18 godina kao predsjednik Kalmikije, a tih 18 godina nikada nisam otišao na odmor, nisam uzeo nijedno bolovanje, nisam imao nijednu nedelju kao odmor. Ranije sam radio svih 365 dana, a moj radni dan počinjao je u 7-8 ujutro i završavao se u 3 sata ujutro, odnosno 20 sati rada. Jednom sam čak postavio rekord kada sam 2014. godine obišao preko sto zemalja. A sada sam u početku osjećao kao da ću skoro da poludim! Sami ste, ne morate nigde ići, ne žurite nigdje, ni sa kim se ne upoznajem.
(nastaviće se)
