Za poređenje: tokom prethodnih sedamnaest godina velemajstor, četverostruki prvak Sovjetskog Saveza i kandidat za svjetskog šampiona Korčnoj je učestvovao na sedamnaest turnira izvan Sovjetskog Saveza (pored zvaničnih takmičenja i Olimpijada). Od toga samo šest je održano u kapitalističkim zemljama koje su bile toliko privlačne svim sovjetskim osobama. Šest u sedamnaest godina, a ovdje tri u jednoj godini. Ubitačna statistika!
Niko od sovjetskih velemajstora, osim megazvijezde koja je munjevito napredovala, Karpova, nije 1972. putovao više puta u kapitalističke zemlje, a dozvolili su mu to samo dva puta. Ni Petrosjan, ni Smislov, koji su imali neuporedivo veće veze na vrhu od peterburškog velemajstora. Niko.
Šta reći? Iako smo Osnos i ja bili iznenađeni izuzetno slabom igrom koja apsolutno nije bila tipična za Viktora i preživljavali njegov neočekivani poraz na samom kraju meča, nismo imali pojma da su oba učesnika igrali dogovorenu komediju, a rezultat borbe bio je unapred određen.
Danas, nakon gotovo pola vijeka, drugačije gledam na odluku Korčnoj – da živi odvojeno od svojih pomoćnika. Zaista, nekoliko meseci prije borbe sa Petrosjanom, mi (Korčnoj, Osnos i ja) smo tokom četvrtfinalnog meča sa Gellerom u Moskvi stanovali u istoj “Lenjingradskoj” i dugo razgovarali prije i posle partija. Čak i ako partije nisu prekidane, analizirali smo, često šaleći se, ponekad smo ostajali daleko iza ponoći, a dobro se sjećam Viktorovih temperamentnih pokušaja da dosegnu do istine.
Tokom meča sa Petrosjanom, Korčnoj se sigurno osjećao odvratno jer je nekoliko nedjelja oponašao pripreme i analize, neprestano viđajući lica svojih naivnih pomoćnika koji su mu iskreno zaželjeli uspjeh. A kome bi to bilo prijatno? Ne mogu da nađem drugo objašnjenje za Viktorovu neočekivanu odluku da stanuje odvojeno od nas, izvan grada.
Podsjećajući se u svojim memoarima na dugi niz remija, Korčnoj navodi šalu koja se širila u Moskvi da niko od velemajstora ne želi da pobijedi kako ne bi otišao na meč sa Fischerom, a Sportski komitet još nije odlučio ko bi trebao da pobjedi taj meč. Pa zar zaista nisu odlučili?
Niko od učesnika tih događaja nije s nama, a ono što se tada događalo zaista je nemoguće utvrditi: takvi sporazumi, naravno, nisu bili utvrđeni u službenim dokumentima. Da li je Petrosjan zaista vjerovao da se može ravnopravno boriti s Amerikancem, ili je postupao po nekom drugom prizemnijem motivu? Da li je Korčnoj bio prisiljen donijeti tu odluku ili je pristao na to dobrovoljno, zaveden dobrom kompenzacijom? U svakom slučaju, obojica ne bi izgledali lijepo u novom svjetlu kojim su za vrijeme perestrojke osvjetljavali mnoge i ne tako mračne uglove sovjetske prošlosti.
Jedino što se može reći sa apsolutnom sigurnošću jeste da nisu postojali moralni ili bilo koji drugi faktori koji bi zaustavili ljude koji su tada bili na vlasti, nije ih bilo i nije moglo biti.
Ako se prethodno ponižavajući Taimanovljev poraz od Fischera (0-6) razmatrao na nivou Centralnog komiteta, sada kada je Bobby srušio Larsena istim rezultatom, panika funkcionera se samo pojačala: prijetnja osvajanjem titule svjetskog prvaka od strane Amerikanca postala je sasvim realna. I to gdje? U igri koju su milioni voljeli u kojoj se čitav svijet navikao na apsolutnu hegemoniju sovjetskih majstora. Ne, stvar se ne može prepustiti slučajnosti: Amerikanac mora biti zaustavljen, bez obzira na cijenu. A najneugodniji sovjetski velemajstor trebao bi se suprostaviti Fisheru, a poraženom je potrebno nadoknaditi nastalu „štetu“.
Možete se pridodati „slučaju“ i potpuno nekarakterističnu za Korčnoja, prijateljska (barem u početku) pomoć bivšem rivalu, od kojeg je upravo on besmisleno izgubio meč.
(Nastaviće se)