Moskva, 1978.
******************
Višesatne partije su ružne poput dinosaurusa iz davno prošlih epoha. One ubijaju živu misao, razvlače kroz vrijeme kreativnu energiju igrača (pod pretpostavkom da ti šahisti još uvijek imaju „predispozicije“ za kreativnost).
23 sata — 191 potez! — trajala je partija Pilnik – Černjak sa turnira u Mar del Plati 1950. godine. Po svemu sudeći, u šahovsku istoriju ušla je kao rekordna po trajanju. Po čemu bi drugom mogla biti značajna? Blijeda igra u otvaranju, haotični manevri u središnjici i… krajnje dosadna završnica od 60. do 191. poteza, koja je završena remijem.
Poslije 60 poteza na tabli je bila sljedeća pozicija:
Bijeli: Ke1, Td1, Lh5, pješaci c3, f4.
Crni: Kg7, Th2, Le6, pješaci c5, c4, f5.
A evo i drugih mastodonata. Wolf – Duras, Karlsbad, 1907. godine — 168 poteza; Duras – Janowski, San Sebastijan, 1911. — 161 potez; Best – Benzinger, Minhen, 1934. — 181 potez; Makagonov – Čehovjer, Baku, 1945. — 171 potez; i, konačno, ako je vjerovati holandskom šahovskom časopisu iz januara 1972. godine, u Tampereu je 1971. odigrana partija Ristoyja – Najkopp, koja je trajala čak 300 poteza. Tekst ove superdugačke partije iz nekog razloga nije bio objavljen.
Po našem mišljenju, odlaganje partije uopšte nije u skladu sa prirodom šaha. To je patologija kreativnog takmičenja. Nekada su pokušavali da se bore protiv te patologije. Godine 1935, na turniru u Moskvi, održanom u Muzeju likovnih umjetnosti, produktivna analiza praktično je bila nemoguća, jer je za pauzu bilo predviđeno samo sat vremena. Ukupno se dnevno igralo sedam sati. Na tom turniru je V. Ragozin, pokušavajući da spoji večeru sa analizom, zbog umora propustio laku pobjedu protiv Kapablanke.
Današnja organizacija šahovskih takmičenja, po našem mišljenju, ne odgovara psihološkoj prirodi šahovskog stvaralaštva. Ona izaziva negativna osjećanja i u izvjesnoj mjeri je nehumana. Igrate jednu partiju. Izgubivši je, želite da se revanširate. Obuzimaju vas plemenite emocije. Ali pred vama je duga noć, dan, a možda i dva. Vaša želja za borbom postepeno se gasi.
Jer u toj jednoj izgubljenoj partiji niste mogli da pokažete sebe, da pokažete sve što umijete i što znate. Ova situacija opterećuje svojom očiglednom nepravednošću. Za to jedno veče mogli biste odigrati 4–6 partija sa istim protivnikom — nesreća i sreća međusobno bi se izravnale. Imali biste dovoljno energije da igrate zanimljivo, kreativno i sa entuzijazmom.
Za čitaoce koji vole da razmišljanja provjeravaju činjenicama, kao i za one kojima će se učiniti čudnom knjiga o šahu bez šaha, navešćemo zapis jedne partije. Trajala je 1 minut i odigrana je 1961. godine tokom pauze na sjednici Šahovske federacije SSSR-a. Boris Spaski je ljubazno pristao da se objavi. Dakle:
Bijeli: Bronštajn
Crni: Spaski
1.d4 f5 2. e4 fe 3. Sc3 Sf6 4. f3 ef 5. Txf3 d6 6. Lf4 Lg4 7. Lc4 e6 8.0-0 Sc6 9. h3 Lxf3 10. Dxf3 d5 11. Lb5 Ld6 12. Tae1 Kd7 (sa osmijehom) 13.Lxd6 cxd6 14. Txe6 Kxe6 15. Sxd5 Kxd4 16. De3+ Kxd5 17.Tf5+ Crni spredaje. (17… Sf5 18. c4 mat.)
Čist mat u stilu češke problemske škole! A zaista je bilo svega 1–3 sekunde po potezu.
Ova mikrobljesak obostrane mašte donio je velemajstorima mnogo radosti, a poraženi Spaski sa zadovoljstvom pokazuje završnu poziciju prijateljima.
Pitanje ritma igre zaslužuje dublje razmatranje. Njegovu osnovu, razumije se, može činiti samo hronometraža partija, odnosno njihovi vremenski grafikoni. Slijedeći B. M. Blumenfelda, koji je još 1937. godine pisao o važnosti ovog rada, u širokoj i smislenoj hronometraži vidimo instrument istraživačkog rada.
Velemajstor D. Bronštajn predložio je sistematsko bilježenje vremena utrošenog na razmišljanje o potezima još prije 15 godina, a danas sa zadovoljstvom možemo konstatovati da se hronometraža partija vodi praktično na svim velikim takmičenjima.
Prikupljena je ogromna količina informacija, međutim, njihova interpretacija praktično još nikome nije pošla za rukom. Jedan od autora uložio je mnogo truda i vremena kako bi se snašao u šahovskim hronogramima. Sa nekim preliminarnim rezultatima posmatranja razvoja partija kroz vrijeme želimo da upoznamo čitaoca (pri čemu smo, zaista, spremni da podnesemo sve kritike zbog nepromišljenosti i hipotetičnosti naših tvrdnji).
O čemu može govoriti grafikon vremena, ta svojevrsna kardiogram-partija?
Pogledajte dijagrame 3–6. Za početak, po lomovima linije odmah se vidi da li je partija bila sadržajna ili prazna, „glatka kao staklo“. Kod para velemajstora koji naginju mirnoj igri, grafikon izgleda poput sitnog talasanja — odstupanje od nulte ose veoma je neznatno, a čak i u trenucima rijetkih impulsa teško je uočiti bilo kakvu primjetniju prekoračenost prosječne norme od 3–4 minuta.
S druge strane, postoje partije čiji kardiogram podsjeća na bljeskove munja tokom snažne oluje. Nema potrebe ni govoriti da postoji i treća varijanta — kada se susretnu šahisti tipa „impuls–talasanje“, kada se pojave linije brzih odluka i visoki vrhovi međusobnog razmišljanja.
Slika 3. Hronogram partije tipa „talasanje – talasanje“ (6. partija meča T. Petrosjan – R. Fišer, Buenos Ajres, 1971)
Nazire se oštar konflikt, strane rado ulaze u njega, ali se odmah zaustavljaju, kao da su zbunjene pitanjem šta će se dalje dogoditi. Zatim se linije ponovo pojavljuju, ali kao u ogledalu, a potom, po pravilu, nastupa novi talas visokih vrhova. Kasnija udubljenja već nastupaju sama od sebe, mimo volje igrača: vremenski limit se smanjuje, cajtnot primorava igrače da vode borbu ubrzanim tempom, pristajući više ne na maksimum, već na minimum.
Prirodno, pažljivim posmatranjem ovakvog grafikona mogu se otkriti nervni čvorovi — kritične tačke partije i međusobna povezanost ritmova bijelih i crnih: svaki igrač nastoji da svoje mogućnosti u igri održi na nivou protivnika.
U principu, u svakom šahovskom hronogramu može se uočiti:
- linija otvaranja;
- reakcija na novinu;
- pokušaj preuzimanja inicijative u debiju;
- „bezmislene“ varijante u otvaranju, središnjici i završnici;
- trenutak početka sopstvenog plana u središnjici
- trenutak početka šablonskog plana;
- trenutak početka borbe na pobjedu;
- reakcija na težak protivnikov potez;
- vrijeme razmišljanja o kompleksu poteza;
- varijante računanja za sebe, za obojicu, „od oka“;
- brzina mišljenja u središnjici — u različitim tipovima pozicija.
Slika 4. Hronogram partije tipa „impuls – impuls“ (partija S. Reševski – A. Aljehin, AVRO turnir, Holandija, 1938)
- odnos prema potezima sa žrtvom — sopstvenim i protivnikovim;
- traženje aktivne mogućnosti;
- jasno vidljivi vrhovi napada;
- izglađene, ali jasno izražene varijate pozicionog napredovanja;
- sumorno talasanje pri igri na čekanje protivnikove greške;
- horizontalne, sigurne varijante visoke tehnike;
- lučna udubljenja pri sprovođenju dugoročnog plana;
- cik-cak linije međusobnih kombinacija;
- skokovite trake cajtnotnog uzbuđenja;
I, vjerovatno, još mnogo toga.
Autori mole nešahiste da preskoče narednih nekoliko stranica, a šahiste da zajedno s njima na tabli analiziraju karakterističan dvoboj. Autori su se složili da je najbolje objašnjavati ono što je dobro poznato, pa su u tu svrhu izabrali partiju D. Bronštajn – B. Larsen sa turnira u Amsterdamu 1964. godine, dvojice šahista sličnog stvaralačkog stila. U šahovskoj štampi ova partija je više puta komentarisana.
(Nastaviće se)