Turnir mira u Zagrebu (održan 1965., 1970. i 1975. godine) bio je vrhunski kulturni i sportski događaj koji je u Zagreb doveo najveće svjetske šahiste. Daleko najviše anegdota i nevjerojatnih priča vezano je uz povijesni turnir iz 1970. godine, na kojemu je nastupio i uvjerljivo pobijedio genijalni, ali iznimno ekscentrični Bobby Fischer.
Evo najpoznatijih i najzabavnijih anegdota s zagrebačkog Turnira mira:
Bobby Fischer je u Zagreb stigao s popisom nevjerojatnih zahtjeva. Između ostalog, tražio je da ga od hotela Esplanade do dvorane Vatroslav Lisinski (gdje se igralo) svaku večer vozi isključivo luksuzni plavi Mercedes. Jedne večeri, vozač je iz opravdanih razloga zakasnio samo nekoliko minuta. Fischer se strahovito uvrijedio, zaključao u svoju hotelsku sobu i izjavio da uopće neće doći na partiju protiv sovjetskog velemajstora Tkačenka. Organizatori su bili u apsolutnoj panici jer je dvorana bila prepuna gledatelja, a meč se prenosio uživo. Kako razgovori kroz vrata nisu pomagali, organizatori su u pomoć pozvali zagrebačku miliciju (policiju). Policijska patrola pod rotirkama je doslovno „prokrčila“ put, organizatori su praktički provalili u sobu, izvukli Fischera i pod pratnjom ga velikom brzinom doveli u dvoranu. Fischer je sjeo za ploču s kašnjenjem, bio je vidno ljutit, ali je na kraju ipak pomeo svog protivnika.
Fischer je bio poznat po tome što je noću živio, a danju spavao. Tijekom turnira u Zagrebu, redovito je tražio da mu se večera u hotelu poslužuje u 3 sata ujutro, a nakon toga bi satima šetao pustim zagrebačkim ulicama. Jedne noći, dok je šetao oko Glavnog kolodvora, zaustavila ga je milicijska patrola jer im je bio sumnjiv čovjek koji usred noći sam tumara gradom. Kako Fischer nije znao ni riječ hrvatskog, a milicajci nisu znali engleski, nastao je potpuni nesporazum. Srećom, Fischer je sa sobom imao turnirsku akreditaciju s fotografijom. Kada su milicajci shvatili da pred sobom imaju svjetsku šahovsku zvijezdu o kojoj pišu sve novine, salutirali su mu, nasmijali se i ispratili ga natrag do Esplanade.
Bivši svjetski prvak Tigran Petrosjan bio je poznat po tome što je bio prilično nagluh, zbog čega je tijekom partija često isključivao svoj slušni aparat kako mu ne bi smetala buka iz publike. Na turniru u Zagrebu 1970. publika je bila toliko strastvena i glasna (navijalo se kao na nogometnim utakmicama) da je buka prodirala čak i kroz Petrosjanov isključeni aparat. Petrosjan je usred jedne partije demonstrativno ustao, uzeo svoje stvari i sjeo u zadnji red dvorane među publiku, tvrdeći da je tamo „tiše i mirnije nego za stolom“. Sudac ga je jedva nagovorio da se vrati, obećavši da će osobno utišati gledatelje.
Na turniru 1975. godine (na kojemu je pobijedio mađarski velemajstor Lajos Portisch), organizatori su uveli nova, moderna rasvjetna tijela iznad ploča kako bi olakšali igračima i fotografima. Međutim, sovjetski velemajstori su se odmah požalili da im nova svjetla „peku oči“ i stvaraju odsjaj na figurama. Svi su se sjetili turnira iz 1970. kada je Fischer osobno donosio svoje posebne žarulje iz Amerike i tražio da se postave točno pod određenim kutom. Jugoslavenski velemajstor Borislav Ivkov tada je u šali komentirao: „Dobro je da Bobby nije ovdje. Da vidi ova nova svjetla, tražio bi da ugasimo cijeli Zagreb i igramo pod svijećama!“
Turnir mira bio je poznat po tome što su zagrebački kibici (strastveni promatrači) bili iznimno glasni i uvjereni u svoje šahovsko znanje. Tijekom izdanja iz 1965. godine, legendarni Wolfgang Uhlmann igrao je kompliciranu završnicu. Iz publike se jasno čuo uzdah i glasan šapat jednog starijeg Zagrepčana: „Ma kaj glumiš, povuci pješaka na e4 i matiraš ga za tri poteza!“ Uhlmann, koji je malo razumio jezik, doista je pogledao u tom smjeru, trznuo se, povukao sasvim drugi potez i – izgubio partiju. Kasnije je u analizi kroz smijeh rekao da ga je „zagrebački šaptač“ potpuno dekoncentrirao jer je tri minute tražio mat koji zapravo uopće nije postojao.
(Nastaviće se)
(Preneseno sa fejsbuka)