V. I. Linder, I. M. Linder
Šahovska enciklopedija
Moskva, AST • Astrel, 2004
RUSKA PARTIJA, ili ODBRANA PETROVA
1.e4 e5 2. Sf3 Sf6.
Ovo otvaranje bilo je poznato i ranije, ali se nije koristilo, jer poslije 3. S:e5 S:e4? 4. De2 De7 5. D:e4 d6 6. d4 f6 7. f4 Sc6 8. Lb5… bijeli ima veliku prednost. Tek je A. Petrov tridesetih godina XIX vijeka pokazao da poslije 3. S:e5 d6! crni dobija ravnopravnu igru sa protivnapadom na polja e4 i d5. Kasnije je ovo otvaranje zajedno sa A. Petrovom analizirao njegov prijatelj i učenik K. Janiš, koji je 1842. u časopisu „Palamed“ objavio rezultate njihovih zajedničkih istraživanja. Zanimljivo je i to da je, kako pokazuje jedna Petrovljeva dopisna partija iz 1837. protiv peterburških šahista, on prvi primijenio za bijelog potez 3. d4, koji je pola vijeka kasnije dobio naziv Štajnicov nastavak.
Među savremenim šahistima ovo otvaranje često se nalazi u repertoaru A. Karpova, V. Smislova, B. Larsena, A. Jusupova i drugih.
U ovom otvaranju postoje dva osnovna nastavka.
Prvi nastavak- Bijeli uzima pješaka na e5:
3. S:e5 d6 4. Sf3 S:e4 5. d4 d5 6. Ld3 Le7 7. 0–0 Sc6 8. Te1 Lg4 9. c4 Sf6 10. cd S:d5 11. Sc3 0–0 itd.
U ovoj varijanti bijeli može u petom potezu igrati i 5. De2 (varijanta Emanuela Laskera). U slučaju 5. Sc3 treba se čuvati „zamke“: na turniru u Bielu (1988) u partiji Zapata – Anand odigrano je još samo po jedan potez:
5… Lf5?? 6. De2! i crni se predaje (6… De7 7. Sd5).
Drugi nastavak vezan je za potez 3. d4 (Štajnicov sistem):
3… ed 4. e5 Se4 5. D:d4 d5 6. ed Sd6 7. Sc3 (ili 7. Ld3);
ili
3… S:e4 4. Ld3 d5 5. S:e5 Ld6 6. 0–0 0–0 7. c4 L:e5 8. D:e5 Sc6 9. f4 itd., sa približno jednakom igrom.
Oba nastavka – 3. S:e5 i 3. d4 – bila su predmet „oštrog spora“ u mečevima 12. i 13. svjetskog šampiona A. Karpova i G. Kasparova 1985–1990. U tim partijama iznesene su nove ideje i za crnog i za bijelog, pa je ovo otvaranje ponovo postalo jedno od najaktuelnijih u savremenom šahu.
RUSO I ŠAH
Poznati francuski pisac, prosvjetitelj i filozof Žan-Žak Ruso (1712–1778) u autobiografskoj knjizi „Ispovijesti“ (1766–1769), romanu „Julija ili Nova Eloiza“ (1762) i drugim djelima govorio je o svojoj strastvenoj ljubavi prema šahu. Sa igrom se upoznao relativno kasno – u dvadesetoj godini – ali joj se potom potpuno posvetio.
„Kupujem šahovsku tablu, kupujem Kalabrijca“, priča Ruso u „Ispovijestima“, „zatvaram se u sobu i provodim tamo dane i noći, pokušavajući da napamet naučim sve partije, po svaku cijenu da ih zapamtim, igrajući sam, bez odmora i bez prestanka.“
Osim partija kalabrijskog majstora Đoakina Greka, Ruso je proučavao i knjige Stamme i Filidora. Zatim je počeo da posjećuje poznate pariške kafiće u kojima su se okupljali najbolji šahisti tog vremena – „Prokop“ i „Režans“ – i čak je igrao sa samim Filidorom i njegovim učiteljem Legalom.
U drugom poglavlju „Ispovijesti“, koje govori o piščevom životu pedesetih godina, navodi se da je jednom njegov protivnik za šahovskom tablom bio francuski vojskovođa princ de Konti. On je posjetio Rusoa u zamku Monmoransi i izgubio partiju. To je, po svemu sudeći, kasnije poslužilo kao povod da se sastavi njihova partija i objavi na stranicama francuskog časopisa „Palamed“ (1843).
Uostalom, evo te efektne partije koja se od tada često navodi u štampi
Partija Ruso – princ Konti, igrana u Monmoransiju 1759. godine
1. e4 e5 2. Sf3 Sc6 3. Lc4 Lc5 4. c3 De7 5. d4 Lb6 6. 0–0 d6 7. Lg5 f6 8. Lh4 g5? 9. S:g5! fg 10. Dh5+ Kf8 11. L:g5 Dg7 12. f4! ed 13. f5! dc+ 14. Kh1 cb 15. L:g8 baD 16. f6!, nakon čega crni odmah predaje.
Naravno, ovaj dvoboj je prilično zanimljiv. Međutim, iznenađuje to što je i druga „sačuvana“ partija, koja potiče iz 1774. godine, takođe završena već u 16. potezu, mada ovoga puta u korist protivnika pisca, abata Romana. S njim je Ruso često igrao u posljednjim godinama života. Inače, Roman je bio autor poeme „Šah“ i pjesme posvećene Filidoru. I ta partija je objavljena u časopisu „Palamed“.
RJUMIN Nikolaj Nikolajevič (1908–1942), ruski šahovski majstor, istaknuti aktivista sovjetskog šahovskog pokreta.
Godine 1935 bivši svjetski šampion Emanuel Lasker izjavio je da je spreman da u Moskvi vodi časove sa „grupom najdarovitijih šahista na čelu sa Rjuminom…“.
Nikolaj je relativno kasno – sa 16 godina – naučio da igra šah. Ali već četiri godine kasnije, učestvujući na prvenstvu Moskve, preporučio se kao jedan od najjačih šahista prestonice. Godine 1931 stekao je titulu majstora, pobijedivši u meču poznatog šahovskog teoretičara N. Grigorjeva rezultatom +6, −1, =1.
Iste godine postao je šampion Moskve. Njegovu igru odlikovali su težnja ka složenoj borbi, originalno tumačenje pozicije, taktička oštrina i lijepe kombinacije.
Sredinom tridesetih godina Rjumin se afirmisao kao jedan od najjačih šahista SSSR-a. Uspješno je nastupio na tri prvenstva SSSR-a, pri čemu je na 7. prvenstvu (1931) zauzeo 2. mjesto iza Mihaila Botvinika, podijelio 2–3. mjesto na turniru u Lenjingradu uz učešće M. Evea i G. Kmoha, a igrao je i na drugom i trećem moskovskom međunarodnom turniru.
U njegovom bilansu nalazile su se pobjede nad M. Botvinikom, M. Eveom, G. Štalbergom i drugim velemajstorima. Sensacionalan poraz već u prvom kolu pretrpio je u partiji protiv njega H. R. Kapablanka.
Rjumin – Kapablanka
Moskva, 1935.
1.d4 Nf6 2.c4 e6 3.Nc3 Bb4 4.Qc2 d5 5.a3 Bxc3+ 6.Qxc3 Ne4 7.Qc2 c5 8.dxc5 Nc6 9.e3 Qa5+ 10.Bd2 Qxc5 11.b4 Qe7 12.Bc1 a5 13.b5 Ne5 14.Bb2 Ng4 15.Nh3 Qh4 16.g3 Qh6 17.Qe2 Ngf6 18.Nf4 0–0 19.Bg2 dxc4 20.Qxc4 Nd6 21.Qd3 Rd8
22.Rd1 Nfe8 23.0–0 a4 24.Ne2 Bd7 25.Nc3 Ra5 26.Qd4 Qg5 27.Qb4 b6 28.Rd2 Bxb5 29.Rfd1 h6 1–0
U ovoj beznadežnoj poziciji Kapablanka je prekoračio vrijeme.
Sjećanju na talentovanog šahistu bio je posvećen turnir u Moskvi (1948), na kojem su 1–2. mjesto podijelili J. Averbah i I. Kan.
(Nastaviće se)