Siguran sam, usput, da međusobno nisu razgovarali o toku partija, a nema govora da su ih prethodno sastavili zajedno. Ali ako oba igrača teže istom cilju, rezultat je unapred određen , čak iako na putu do tog rezultata mogu imati (i još uvijek imaju!) neku vrstu smetnji, čudnih pogleda sa strane. Uključujući završni akord – čudan završetak poslednje partije.
Mislim da to retroaktivno osvjetljava meč u Moskvi i predlog koji je Korčnoj uputio Hubneru deset godina kasnije na finalnom meču kandidata u Meranu (1980/1981). Pobjednik tog meča otišao je u meč sa svjetskim prvakom Karpovom, a borba je bila vrlo teška za Korčnoja. Hübner nije samo vladao inicijativom, već je i vodio. Imao je značajnu prednost u 7-oj partiji, gdje je, kad je u dogiravanju on iznenada previdio topa … Rezultat je bio izjednačen. Ne uspijevajući se oporaviti, njemački velemajstor izgubio je sledeći dan, a sledeće dvije partije su prekinute. U jednoj je pozicija bila izjednačena, a u drugoj je Korčnoj imao neku inicijativu, ali predstojalo je još mnogo borbe.
Iznenada, Hubner je objavio da predaje meč. U praksi izuzetno jakog njemačkog velemajstora već su se dogodili ovako oštri završeci: posle šest remija, nakon što je izgubio sedmu partiju, neočekivano je predao četvrtfinalni meč na svjetskom sampionatu Tigranu Petrosjanu (Sevilla 1971).
Korčnoj je pominjao kako je bio ogorčen tom odlukom – bez obzira na ishod tih prekinutih partija, još su preostale četiri partije da se odigraju – počeo je ubjeđivati njemačkog velemajstora… da nastavi igru. Takav završetak meča izgleda loše kada se gleda sa strane, nije dobar sa stanovišta sponzora, i zaista …
Hubner nije poslušao argumente protivnika i iste večeri je napustio Merano. Poznavajući dobro Roberta, siguran sam da je dolazak na partije, imitiranje igre, za profesora potpuno neprihvatljivo i ležalo je izvan njegovih životnih principa.
Puzla se sklopila. Tajna je, barem za mene, postala očigledna. Ali mogu li reći da sam naučio nešto novo o moralu tog vremena ili da je moje mišljenje o oba vodeća velemajstora pretrpjelo neku promjenu? Ni u kom slučaju. I Korčnoj i Petrosjan su jednostavno sledili pravila igre, na koja su bili navikli od djetinjstva, i koja su bila slika u ogledalu ogromnog niza pravila i koncepata po kojima je tada živjela čitava gigantska zemlja.
To još više vrijedi za funkcionere iz Sportskog odbora koji su jednostavno izvršavali povjereni im posao, navodeći šahovskim borcima misli koje su im prenijeli sa samog vrha. Stvar je bila od državnog značaja – na kocki je bio prestiž Sovjetskog Saveza.
Svevideća Kaisa, daleko od svake manipulacije, nije poštedjela učesnike tog meča. Pobjednik ovog meča je neslavno izgubio od Fishera, a poraženi Korčnoj ubrzo je započeo totalnu borbu s Petrosjanom, što ga je dovelo nekoliko godina kasnije do progona u sovjetskoj štampi. Višemjesečni progon u „Sovjetskom sportu“, u kojem su se svakodnevno postavljala pisma čitalaca pod naslovom „Nesportski, velemajstor!“ , inicirana pismom uredništvu koje je redakciji novina poslao njegov bivši rival (ili bolje rečeno, saučesnik?) u tom meču u Moskvi.
Što se tiče Osnosa i mene, riječi Borisa Grebenšikova u pjesmi „«Что ж, обычные дела. Нас с тобою на…ли», činilo se da najbolje odgovaraju situaciji u kojoj smo bili sa Korčnojem.
Ali ne: u sjećanju mi taj period života nije ostao kao neprijatan; čak i vidjevši neke čudne poteze u igri i ponašanju Korčnoja, Slava i ja (kojeg bi se trebali prisjetiti ne samo usput, kao što to radim sada) pokušali smo da se ne mučimo i živjeli smo našu smiješnu mladost sunčanog jula 1971. u Moskvi.
Vjačeslav Vulfovič Osnos (1935. – 2009.)
Sledeće godine sam emigrirao iz Sovjetskog Saveza, a tokom dvadesetogodišnjeg perioda Osnos i ja se nismo nikad više vidjeli. Kada sam počeo redovno dolaziti u Rusiju posle perestrojke, uopšte nismo pominjali taj daleki meč u Moskvi: sadašnjost je odjednom postala zanimljivija od bilo koje prošlosti i u potpunosti je zamijenila.
(Kraj)