Moskva 2012
Smrt oca
Iz Pariza sam nazvao Moskvu.
– „Kako je tata?“
– „Lošije mu je“, odgovorila mi je supruga.
Isto pitanje postavio sam joj čim smo po povratku u Moskvu sjeli u autobus.
– „Sahranili su ga prije dvije nedjelje.“
Otac je preminuo dok smo još bili u Argentini. Rukovodstvo Sportskog komiteta smatralo je da mu ionako ne bih mogao pomoći i odlučilo je da mi to ne saopšti. Vjerovali su da bi me vijest o očevoj smrti mogla duboko potresti i negativno uticati na moj sportski rezultat. O mogućnosti da me opozovu u Moskvu nije bilo ni govora.
Obračun u Sportskom komitetu
Ali vratimo se Argentini.
Zajedno s ekipom tamo su doputovale još dvije osobe koje nisu bile šahisti. Jedan je bio novinar lista „Pravda“, koji je govorio španski i obavljao posao prevodioca, a drugi je bio, kako se tada govorilo, „istoričar umjetnosti u civilu“ – eufemizam za pripadnika bezbjednosnih službi.
Po završetku meča, Šahovska federacija Argentine, koja nas je pozvala, organizovala je plaćene simultanke sovjetskih velemajstora u raznim preduzećima u Buenos Ajresu. Istovremeno je Institut prijateljstva „Argentina–SSSR“, uz pomoć naše ambasade, priredio susret članova ekipe sa radnicima grada.
Ne znam iz kog razloga, ali ta dva događaja nisu bila međusobno usklađena. Većina velemajstora, uključujući i vođu delegacije Vladimira Ragozina, stigla je na taj skup sa velikim zakašnjenjem.
Zaposleni u ambasadi, koji su organizovali susret, bili su ogorčeni, jer je, po njihovom mišljenju, najvažniji politički događaj posjete bio doveden na ivicu propasti. Prevodioc i „istoričar umjetnosti“ dodatno su raspirili cijelu priču tvrdeći da su velemajstori zakasnili zbog zarade na simultankama.
Naš ambasador u Argentini, kojeg sam uz to imao neopreznost da pobijedim na simultanci, poslao je zbog svega toga žalbu u Moskvu.
Saslušanje
„Obračun“ je održan na sjednici kolegijuma Sportskog komiteta.
Kako je kasnije pričao Ragozin, pitanje plaćenih simultanki navodno je stiglo čak do Hruščova, koji je rekao:
– „Zašto ne bismo uzimali novac od kapitalista?“
Poslije toga pitanje honorara za simultanke više nije bilo sporno.
Međutim, ljudi koji su nas pratili prijavili su i ponašanje Aleksandra Toluša. Nagao i prijeke naravi, često je gunđao na konobare u restoranu u kojem smo se hranili. Tako se na sjednici uglavnom raspravljalo upravo o njegovom ponašanju.
Predsjednik Sportskog komiteta Romanov govorio je veoma oštro. Ja sam ga slušao samo napola, zaokupljen svojim mislima, i u jednom trenutku sam se nasmiješio.
Odjednom sam čuo:
– „A čemu se ti smiješkaš?!“
Romanov je čak prišao do mene.
– „Misliš da ti nemaš svojih grijehova?“
Bio sam potpuno zatečen. Nisam osjećao nikakvu krivicu, pa sam pokušao da se odbranim:
– „Za šta me možete optužiti, Nikolaje Nikolajeviču? Gdje su vam dokazi?“
– „Dokazi!“ – zagrmio je uvijek namrgođeni Romanov. – „Idi kod Postnikova, pa će ti on džepove napuniti dokazima!“
Kada je sjednica kolegijuma završena, čuo sam kako tadašnji predsjednik Šahovske sekcije V. Vinogradov govori nekome:
– „Da, nema dima bez vatre. Izgleda da Averbahu imaju šta da zamjere.“
Sutradan ujutro pojavio sam se u Postnikovljevom kabinetu.
– „Šta ćeš ti ovdje?“ – upitao me je.
– „Došao sam po dokaze.“
– „Po dokaze?“ – ponovio je Postnikov. – „A gdje su ti učenici?“
Moram priznati da zaista nisam imao učenike. Ali ko ih je tada od vodećih šahista u zemlji uopšte imao? Nisu prošle ni četiri godine otkako sam postao profesionalac. Ogroman dio vremena odlazio mi je na proučavanje šaha, pripreme za takmičenja i nastupe na turnirima. Posebno sam intenzivno radio na završnicama, objavio nekoliko stručnih članaka i pripremao za štampu prvi tom knjige „Šahovske završnice“. Držao sam predavanja i igrao simultanke.
Ali Postnikov je nastavio:
– „Kakav društveni rad obavljaš?“
U tome je, zapravo, bio u pravu. U tom trenutku nisam imao nikakve društvene obaveze. Ali stipendiju nisam ni primao zbog društvenog rada.
Problem je bio u tome što odnosi između Sportskog komiteta i vodećih sportista koji su primali državne stipendije nisu bili uređeni nikakvim pravnim propisima. Po logici stvari, sportista je trebalo da vrijedno trenira i postiže vrhunske rezultate. Zar to nije bilo dovoljno?
Ne, kao što se pokazalo – nije.
U svakom trenutku mogli su da ti pronađu zamjerku i optuže te da ne ispunjavaš sve svoje obaveze. Vjerovatno i pod Postnikovljevim uticajem, ubrzo sam na plenumu Svesavezne šahovske sekcije izabran za člana njenog Predsjedništva, a zatim i za predsjednika kvalifikacione komisije.
Tako sam dobio društvenu funkciju i postao šahovski funkcioner.
(Nastaviće se)