„Knez Miškin šahovskog carstva“
O životu i stvaralaštvu majstora Seleznjeva
VLADIMIR NEJŠTADT, VLADIMIR PAK
Donjeck 2007
Zdravo, Harkove! (nastavak)
Sljedećeg dana o promjeni šahovskog kralja izvijestile su sve telegrafske agencije svijeta, a potom su se pojavili i napisi u novinama. Pobjeda Aljehina naišla je na širok odjek u Sovjetskom Savezu. U redakcije novina i časopisa slio se talas pisama sa čestitkama povodom stupanja na šahovski tron predstavnika domaće škole, ruskog velemajstora.
U naletu radosti, harkovski prijatelji novog svjetskog prvaka odmah su napisali pismo na njegovu parišku adresu. Čestitajući mu pobjedu i želeći nove uspjehe, Seleznjev je podsjetio Aleksandra Aljehina na njegov putni šahovski komplet i predložio da mu ga pošalje poštanskim paketom u Pariz.
Po završetku meča, svjetski prvak je krenuo na turneju po gradovima Argentine i Čilea, održavajući simultanke. Tek 18. januara 1928. godine Aleksandar Aljehin se zajedno sa suprugom Nadeždom Vasiljevom parobrodom vratio u Evropu. U luci Barselone dočekale su ih desetine oduševljenih ljubitelja šaha. U čast šampiona priređena je posebna šahovska svečanost i veličanstveni banket kojem je prisustvovalo više od hiljadu ljudi.
Dana 27. januara supružnici su vozom stigli u Pariz. Prvi dani protekli su u upoznavanju sa velikom količinom pošte pristigle na adresu Aleksandra Aljehina u stanu broj 211 u Ulici Kroa-Niber, u posjetama poznanicima i razgovorima sa novinarima. Bratu je svjetski prvak odgovorio gotovo odmah. U pismu poslatom u Harkov, na adresu Ulica Moločna 81, stan 2, Aleksandar je izrazio zahvalnost za čestitke, prenio pozdrave svim rođacima i prijateljima, a na kraju poželio da Seleznjev njegov putni šahovski komplet uruči kao nagradu pobjedniku jednog od šahovskih turnira.
Takva želja, čini se, nije bila izrečena slučajno. Aleksandar Aljehin je, naravno, znao kojom se brzinom šah razvija u njegovoj domovini i kolika se pažnja u SSSR-u posvećuje uključivanju širokih narodnih masa u savladavanje ove drevne i mudre igre. I sam bi želio da se trijumfalno vrati kući, ali…
Odnosi između Aljehina i državnog, odnosno sportskog rukovodstva, oličenog u Nikolaju Krilenku (i ne samo njemu), i dalje su bili veoma zategnuti. Aljehinu nisu mogli oprostiti to što je samovoljno napustio Sovjetsku Rusiju, pa zbog toga čak nije bio ni pozvan na Moskovski međunarodni turnir 1925. godine.
Sam Aljehin je, po povratku u Pariz, govorio o rezultatima meča i svojim planovima:
„Moji najbliži planovi su da ostanem u Parizu i radim na dvije knjige: zbirci partija iz meča, u kojoj ću nastojati da što detaljnije analiziram sve mogućnosti, i zbirci partija sa turnira u Njujorku. Trenutno ne namjeravam da učestvujem na turnirima, iako ne bih imao ništa protiv da nastupim na jednom velikom takmičenju prije početka narednog meča. Na jesen je moguć moj odlazak u Sjevernu Ameriku, koji sam sada odložio kako bih se odmorio“ (časopis „64. Šah i dama u radničkom klubu“, br. 3–4, 1928).
Aljehina su naročito srdačno pozdravili emigrantski krugovi. Veliki ruski pisac Aleksandar Ivanovič Kuprin, koji je od 1919. godine živio u Parizu, napisao je izvrstan esej pod naslovom „Šahisti“, objavljen u listu „Vozroždenije“.
Dana 15. februara 1928. godine Aleksandru Aljehinu priređena je svečanost na banketu u Ruskom klubu, koji se nalazio na adresi Ulica de l’Assomption 70, u blizini metro stanice Renelag. Po dolasku, supružnici su dočekani burnim aplauzom koji se tokom večeri više puta ponavljao. Govore je održalo petnaest besjednika, nastupajući u ime različitih listova, društava i organizacija.
Na banketu je pročitana i pozdravna poruka lista „Rusija“, koju je potpisao glavni urednik, istaknuti politički djelatnik, ekonomista i filozof Petar Bernhardovič Struve.
U svom odgovoru Aljehin je rekao da je primio mnogo pisama iz Rusije u kojima se izražava radost zbog njegove pobjede. Izrazio je uvjerenje da će se nakon poraza Hoze Raul Kapablanka šahovska umjetnost razvijati još intenzivnije.
Svjetski prvak je, između ostalog, istakao:
„U mojoj borbi to je značilo borbu za uspjeh šaha protiv njegovog poricanja od strane Kapablanke. To je značilo razbijanje legende o ‘čovjeku-mašini’ koju je Kapablanka stvorio svojim pristupom šahu, ne priznajući ga kao umjetnost. Uspio sam da raspršim mit o Kapablankinoj nepobjedivosti.“
A nekoliko dana kasnije izbio je skandal. U pojedinim emigrantskim novinama Aljehinov govor prenesen je uz navodne njegove riječi da želi da se „mit o nepobjedivosti boljševika rasprši, kao što se raspršio mit o nepobjedivosti Kapablanke“.
Da li je Aljehin zaista izgovorio te riječi? Prema tvrdnjama istraživača biografije četvrtog svjetskog šampiona, velemajstora Aleksandar Aleksandroviča Kotova i književnika Jurija Nikolajevič Šaburova, oni su pregledali sve emigrantske novine iz tog perioda. Gotovo svake novine prenosile su Aljehinov govor na svoj način, a o „mitu“ se govorilo samo u nekoliko njih.
Međutim, u SSSR-u se na Aljehina odmah, bez ikakve provjere, sručila lavina kritika. Najprije je oštar članak objavio časopis „Šahovski listok“, a zatim su ga prenijela i druga izdanja. Dana 25. marta 1928. godine, u šestom broju časopisa „Šahovski listok“, objavljen je tekst predsjednika Izvršnog biroa Svesavezne šahovske sekcije Nikolaj Ivanovič Krilenko pod naslovom „O novom bjelogardejskom istupu Aljehina“.
U tom članku je, između ostalog, pisalo:
„Poslije govora u Ruskom klubu sa građaninom Aljehinom je sve završeno — on je naš neprijatelj i od sada ga moramo tretirati isključivo kao neprijatelja…“
U veoma teškom položaju našao se brat svjetskog prvaka.
— Već nekoliko puta su me pozivali u OGPU i u okružni savjet za fizičku kulturu — žalio se Aleksej Aljehin svom prijatelju Alekseju Seleznjevu. — Traže da javno izrazim svoje ogorčenje zbog bratovog ponašanja. Još od 1921. godine neprestano mi kidaju živce, pozivaju me na razgovore i ispituju o svemu. Šta da radim sada?
— Moraš izdržati. Ni u kom slučaju ne smiješ izdati Sašku — odgovorio je Seleznjev. — Ne vjerujem da je mogao tako oštro govoriti protiv boljševizma i sovjetske vlasti. Pa nije valjda samoubica. Novinari su mu pripisali ono što nije ni rekao. Tako to i objasni „drugovima iz organa“.
— Tebi je lako da govoriš. Ti nemaš brata u emigraciji.
— Ni ja nisam tako davno svašta pretrpio zbog odlaska Jefima Bogoljubova. Kako su samo vršili pritisak na mene! Tražili su da žigošem „renegata“, da prekinem svaku prepisku s njim. A evo, čak su me i ovamo poslali u progonstvo! Ipak sam izdržao. Nisam rekao ništa loše protiv Jefima.
(Nastaviće se)