Danas se navršava 105 godina od rođenja Kire Aleksejevne Zvorykine (29.9.1919 – 6.9.2014) – međunarodnog velemajstora (WGM), učesnice meča za svjetsku titulu (1960), trostruke prvakinje SSSR-a (1951, 1953 i 1956) i učesnice dvadeset prvenstava, šampionke Lenjingrada 1948. godine. Kira Zvorykina je pripadala staroj plemićkoj porodici koja datira još iz 15. vijeka i bila je rođaka „oca televizije“ Vladimira Kozmiča Zvorykina.

Gm Rashit Ziatdinov

Na današnji dan, prije 135 godina, rodio se Richard Reti. Čovjek kojeg s pravom možemo nazvati genijem. Čovjek koji je pretekao svoje vrijeme. Već sa 12 godina piše pismo jednom od austrijskih časopisa, tražeći da objave njegovu šahovsku kompoziciju. Urednik šahovske rubrike, majstor Gotšalj, obratio je pažnju na dječaka. Počela je prepiska, i uskoro su malog Retija predstavili Karlu Šlehteru. Maestro je veoma visoko ocijenio Richardovu igru – jedna od njihovih partija trajala je više od sat vremena, iako je završila maestrovom pobjedom.

Reti nastavlja da igra šah, postepeno postaje jedan od najjačih igrača Beča, ali njegova glavna strast bila je matematika. Upisuje se na univerzitet i postaje jedan od najboljih studenata. Matematika, fizika, teorija brojeva – Retijevi radovi privlače pažnju profesora i on je na putu da napiše doktorsku disertaciju – ali počinje strašni rat.

Rat koji potpuno uništava finansijsko blagostanje porodice, rat koji uništava postojanje tog udobnog svijeta u kojem je Reti proveo svoju mladost. On i dalje ne gubi nadu da će dobiti doktorsku titulu, ali u jednom trenutku Richarda zadesi udarac sudbine – svi njegovi radovi su izgubljeni, sve na čemu je godinama radio nestaje. Rudolf Reti, poznati muzičar i Richardov brat, pisao je da je tih dana bio blizu samoubistva. Na sreću, to se nije dogodilo. Pomogao mu je šah. Od tog trenutka, šah postaje glavni posao u njegovom životu.

Počinje da igra – neujednačeno, ali talentovano. I odjednom, prodor – Reti osvaja turnir na kojem učestvuju Vidmar, Breyer, Mieses, dostojno se takmiči na još nekoliko turnira – i dobija poziv na veliki turnir u Geteborgu. Prije turnira maestro Taraš se javno zgražavao zbog poziva slabo poznatom igraču, ali Reti pobjeđuje, nadmašivši Rubinštajna, Bogoljubova, samog Taraša, Tartakovera, Maroczyja, Spielmanna i druge. Od tog trenutka, on je priznat kao maestro.

Već u Geteborgu demonstrira potpuno nove ideje, koje dobijaju naziv „hipermodernizam“. Ukratko, to je borba za centar ne primitivnim sukobom, već djelovanjem na centar izdaleka. Ili, kako je to formulisao Tartakover: umjesto smrti u centru – smrt centru. On gleda na šah dublje, tražeći logičke i geometrijske zakonitosti.

Njegov pristup je pristup matematičara. Nije slučajno da je njegova poznata pješačka studija, koja je ugledala svjetlo dana 1921. godine, izuzetno geometrijska. On mnogo igra, testirajući svoje teorije u praksi.

Godine 1922. ostvaruje nove velike uspjehe: pobjeda u Teplic-Šenau, ispred svih najjačih igrača tog vremena, osim Kapablanke, Laskera i Aljehina. Solidno nastupa na najjačem turniru godine u Londonu, gdje su igrali i Kapablanka i Aljehin, a Reti postiže +2. Godine 1923. osvaja dva druga mjesta na najvećim turnirima. Tada objavljuje svoju knjigu „Moderne ideje u šahu“, koja dobija opšte priznanje. I konačno, Njujork, 1924. – jedan od najjačih turnira u istoriji. Igraju sve zvijezde. Reti zauzima peto mjesto, ali najvažnije je što pobjeđuje čuvenu partiju protiv Kapablanke, koji nije znao za poraz punih osam godina do tada. Pobjeđuje ga u svom otkriću, Retijevom otvaranju! O partiji se piše svuda, Reti postaje slavna ličnost. Kreće na turneju po Južnoj Americi, daje simultanku na 29 tabli na slijepo, postavljajući svjetski rekord, piše članke i počinje da piše još jednu knjigu…

Nažalost, od 1925. godine, iz ne baš jasnih razloga, njegova karijera počinje da opada. Reti jednostavno nije izdržao to nevjerovatno naprezanje. U poslednje tri godine života nije imao velikih turnirskih pobjeda, iako je u pojedinim partijama i dalje blistao. Godine 1929. šahovski svijet potresa vijest o smrti 40-godišnjeg Retija – od šarlaha, kako su tada pisali. Možda je tako, a možda je genijalni mozak jednostavno prestao da funkcioniše i dao naređenje tijelu.

Retijevo nasleđe je ogromno – i čini se značajnijim i dubljim od ideja Nimcoviča – mnogo popularnijeg i cijenjenijeg šahovskog filozofa. Retijeve koncepcije se danas primjenjuju na najvišem nivou stalno. Njegova poznata studija ne prestaje da oduševljava sve nove generacije ljubitelja šaha. A knjiga „Savremeni udžbenik šahovske igre“ je, kako mi se čini, jedna od najboljih knjiga za razumijevanje šaha i cijenjenje njegove ljepote.

Richard Reti – čovjek koji je pretekao svoje vrijeme. Vječna mu slava.

(Preneseno sa fejsbuka)

Argentinac koji je trenirao šahiste Venecuele

Julio Bolbočan (Bolbochan) rođen je 10. marta 1920. godine u Buenos Airesu. Julio je otkrio šah sa 5 godina, posmatrajući igru starijeg brata Jakoba, koji je bio stariji 14 godina. Stariji Bolbočan je nekoliko puta postao prvak Argentine (prije nego što su 1939. godine mnogi poznati šahisti tamo ostali), nastupao na Olimpijadama, a nakon rata dobio je titulu međunarodnog majstora. Naravno, zajedničke aktivnosti sa Jakobom mnogo su pomogle mlađem bratu. Već sa 12 godina, Julio je osvojio juniorsko prvenstvo zemlje.

Godine 1938. Bolbočan zauzima četvrto mjesto na prvenstvu zemlje, a tri godine kasnije postaje nacionalni majstor nakon uspješnog nastupa na turniru u Mar del Plati, okupljajući najbolje igrače Južne Amerike. Svjetsko priznanje Bolbočan je stekao na turniru u La Plati (1944), gdje je zauzeo treće mjesto iza Migela Najdorfa i Gideona Štalberga, igrajući nerješeno sa obojicom.

Braća Bolbočan zablistala su na prvenstvu Argentine 1946. godine – Julio je pobjedio, a Jakobo je zauzeo treće mjesto. Dvije godine kasnije, Julio je potvrdio svoj rezultat novom pobjedom na nacionalnom prvenstvu. Godine 1947. ekipa kluba La Plata pobijedila je njujorški tim u meču, a Bolbočan je igrao nerješeno sa višestrukim šampionom SAD Arnoldom Denkerom.

Najdorfa, koji nije igrao na poslednjim prvenstvima zemlje, izazvao je novi šampion Argentine, ali, usprkos hrabrim obećanjima, Migelu nije uspjelo da postigne potpuni uspjeh. Meč je protekao u izjednačenoj borbi, ali pri rezultatu 4,5:4,5, višegodišnji vođa Argentina ipak je dobio odlučujuću partiju.

Od 1950. godine, Julio Bolbočan sedam puta je igrao za nacionalni tim Argentine na Olimpijadama – 3 puta postao je osvajač srebrne medalje, a jednom bronzane. Na svom prvom Turniru nacija, Julio je osvojio zlatnu medalju na drugoj tabli. Pobjedom Bolbočana završen je južnoamerički zonski turnir 1951. godine.

Međutim, nije išlo glatko s međuzonskim turnirima za jednog od najboljih šahista Amerike. 1952. godine u švedskom gradu Salčobaden, uspio je da odigra samo početnu partiju sa Gelerom i ozbiljno se razbolio, napustivši turnir. FIDE ga je proglasila kandidatom za sledeći međuzonski turnir zajedno s velemajstorima Kotovom i Pircem, i zato se Bolbočanu u zonskom turniru 1954. godine u Buenos Airesu činilo mogućim da ne igra. Naredne godine na vrijeme je došao u Geteborg, ali je kongres FIDE, koji se istovremeno održavao, odlučio da kandidate neće pustiti na turnir i da će smanjiti broj učesnika. Tako je argentinski šahista prešao čitav svijet kako bi odigrao jednu – jedinu partiju na dva međuzonska turnira!

Ipak, na narednim takmičenjima Bolbočan je potvrđivao svoju visoku klasu: na meču SSSR – Argentina (1954) igrao je nerješeno sa Polom Keresom 2:2, 1956. godine osvojio je prvenstvo u Mar del Plati. Ali majstor je imao porodicu, morao je zarađivati za život. Nakon smrti Roberta Graua, Julio je vodio šahovsku sekciju u novinama „La Nacion“. Zaposlio se kao trener u šahovskom klubu Buenos Aires, pomagao je Oskaru Panu na njegovom juniorskom šampionatu sveta koji je bio pobjednički, brinuo se o mnogim argentinskim talentima.

Nakon četvorogodišnjeg odmora od šaha, Bolbočan se sjetio svojih ambicija: drugo mjesto na prvenstvu Argentine i prvo na zonskom turniru (1960). Konačno je odigrao međuzonski turnir, završivši ga sa 50% rezultatom. Kvalifikovao se u oštroj konkurenciji sa Enrikeom Mekingom i Oskarom Panom i na međuzonski-1967, ali argentinska šahovska federacija nije izdvojila novac za putovanje svog zaslužnog šahiste…

Nakon Olimpijade 1970. godine, Bolbočan je potpuno napustio takmičenja i uskoro otputovao da trenira u Venecuelu. Za 20 godina rada sa venecuelanskim šahistima nagrađen je Ordenom oslobođenja prvog reda. Zahvaljujući saradnji sa poznatim šahistom, u zemlji su se pojavili internacionalni majstori Julio Ostos, Antonio Fernandes i Antonio Palasjes. U mnogočemu je upravo trud Bolbočana doveo do stvaranja uslova za pojavu u Venecueli velemajstora Eduarda Iturizage.

Tokom karijere, Bolbočan je imao tri remija sa Vaslijem Smislovom, dva remija sa Tigranom Petrosjanom, susrete sa Mihailom Taljem, Robertom Fišerom, pobjede nad Maksom Eveom i mnogim poznatim sovjetskim velemajstorima. 1977. godine, FIDE mu je dodijelila titulu „počasnog velemajstora“ – za prethodne zasluge.

„Bolbočan je uvek bio skroman, malo govorljiv, možda malo stidljiv, obdaren beskrajnim strpljenjem“, pisao je o njemu njegov učenik Oskar Pano. Poznati šahista i trener preminuo je 28. juna 1996. godine u Karakasu.

Grupa ljubitelja šahovske literature
Sergej Alpački  · Iz ciklusa „Međunarodni šahisti“
Argentinac koji je trenirao šahiste Venecuele.

-Preneseno sa fejsbuka-