Sljedeći susret s Taljem dogodio se mnogo kasnije, 1972. godine, na turniru u Viljandiju. U malom estonskom gradu okupio se veoma neobičan i neujednačen sastav učesnika: igrala su tri velemajstora – Talj, Šamkovič i Suetin, osam majstora, uglavnom estonskih, pa čak i tri lokalna kandidata za majstora. Zbog mladosti sam slabo poznavao život i nisam se zapitao zašto veliki Talj nastupa na tako beznačajnom takmičenju. Mnogo kasnije saznao sam da Mihail Nehemjevič u to vrijeme nije mogao da putuje u inostranstvo, a toliko je volio šah da nije mogao dugo da izdrži bez igranja, pa je iz ljubavi prema igri pristao da dođe u Viljandi.
Neposredno prije početka turnira završio sam studije na Moskovskom državnom univerzitetu, oslobodivši se tereta studiranja i „sjedenja na dvije stolice“ – između dvije profesije. Osim toga, učestvovao sam na pripremama moskovske školske reprezentacije, gdje sam igrao fudbal, pa sam bio odmoran i u dobroj formi. Tako se turnir u Viljandiju pokazao kao jedan od najboljih, ako ne i najbolji u mojoj sportskoj karijeri.
Počeo sam prilično skromno, s tri remija u prve četiri partije (istina, jedan od njih bio je protiv Talja), a zatim…
„U petom kolu budući pobjednik turnira započeo je svoj pobjednički niz. Svaka pobjeda podizala ga je na turnirskoj tabeli, a kada je završio seriju od osam (!) uzastopnih pobjeda (ambicije koje podsjećaju na Fišera ili Korčnoja!), M. Dvorecki već je bio praktično nedostižan“ (Talj, iz članka o turniru).
Na kraju sam uspio da preteknem Talja, pri čemu sam prvi put u životu pobijedio dvojicu velemajstora.
Uveče sam pokazao Talju jednu od odigranih partija. U poziciji poslije 13. poteza crnih primijetio sam:
– Zamislite, ovako prijeteća pozicija, a nema dobitne kombinacije!
– Ovdje nema kombinacije? Ma, ne može biti! – uzviknuo je Talj. – Prestaću da igram šah ako je tako!
Razmišljao je svega nekoliko sekundi, a zatim demonstrirao rješenje.
Zapanjuje kombinacioni osjećaj izvanrednog velemajstora: među mnoštvom primamljivih nastavaka intuitivno je izabrao nimalo očigledan, ali jedini ispravan put do cilja.
Inače, početkom 2007. godine održao sam nekoliko treninga s vodećim češkim šahistima i na jednom od njih pokazao ovu partiju. David Navara pronašao je rješenje pozicije jednako brzo kao i Talj. Već sam bio čuo mnogo pohvala na račun izuzetnog prirodnog talenta mladog Čeha, a tada sam se u to i lično uvjerio, pa me danas ne bi iznenadili nikakvi njegovi uspjesi.
Poslije turnira u Viljandiju prošlo je mnogo godina. Potpuno sam se posvetio trenerskom radu i prestao da učestvujem na takmičenjima. Godine 1988. pomagao sam Arturu Jusupovu u meču kandidata protiv Jana Elvesta u Sent Džonu u Kanadi. Po završetku mečeva kandidata organizatori su priredili seriju turnira po švajcarskom sistemu i svjetsko prvenstvo u brzopoteznom šahu, na kojem je, uzgred, pobijedio Talj.
Naravno, Talju je bilo krivo što nije osvojio prvo mjesto na beznačajnom takmičenju. U sličnim situacijama jaki šahisti najčešće tješe svoju sujetu tako što kažu ili napišu (ne bez osnova) nešto poput: „Ma, on je zapravo pacer, igra osrednje, a ovdje mu se samo nekoliko puta posrećilo!“ Talj se nikada nije spuštao na takav nivo. Tokom turnira bio je uvijek prijateljski raspoložen, a zatim je u svojim člancima o Viljandiju za časopis „64“ i rigaški „Šah“ pisao o meni veoma toplo i dobronamjerno, uz detaljne komentare jedne od mojih partija.
Mihail Talj („Šah“, br. 19/1972):
„Prije otprilike osam godina održao sam simultanku u Moskovskoj palati pionira. Na povratku je tadašnji rukovodilac šahovskog kružoka A. Rošalj rekao za jednog od mojih protivnika (partija je završena remijem) da je to jedan od njegovih omiljenih učenika i da bi, kada bi samo dobio malo više sportske borbenosti, počeo da niže uspjehe. Riječ je bila o M. Dvoreckom.
U posljednje vrijeme M. Dvorecki postigao je niz odličnih rezultata. Tako je na prvenstvu Moskve 1972. godine bio najbolji među majstorima. Zamjeraju mu pretjerani oprez; turnir u Viljandiju nije potvrdio takvu ocjenu. Dvorecki je igrao s jasnim ciljem, ne plašeći se komplikovanih pozicija. Mladi moskovski majstor mnogo radi na problemima završnice. Njegove zanimljive analize često se objavljuju u šahovskoj štampi. To je ostavilo određeni pečat na njegov stil igre. Ako u lošijim pozicijama nastoji da maksimalno zaoštri igru, onda u pozicijama s prednošću traži tehnička rješenja.“
(Nastaviće se)