Članak H. R. Kapablanke
Kad god se održava neki veliki međunarodni šahovski turnir, čitav svijet s velikom pažnjom očekuje njegove rezultate. Štampa svih zemalja sa zanimanjem prati i komentariše događaje iz šahovskog života, a razgovori o šahu mogu se čuti na svim javnim mjestima i u svim društvenim slojevima. Otkuda tolika popularnost šaha? Naše doba manje je nego bilo koje drugo pogodno za razvijanje filozofskog mira i sposobnosti posmatranja, koje su, reklo bi se, neophodne za ozbiljno bavljenje šahom. Ne, mi živimo u izuzetno burnom i napetom vremenu. Zašto je onda šah danas toliko popularan? Očigledno je da uzrok tome ipak treba tražiti u nekim osobinama naše savremene kulture.
Stvar je u tome što danas, više nego ikada ranije, cijenimo dostignuća svake vrste, bilo materijalna, bilo intelektualna. Uzmimo, na primjer, naše pojačano interesovanje za sve vrste sportskih takmičenja. Većina ljudi ne bavi se ozbiljno nijednim sportom, a ipak gotovo svi posjećuju sportske priredbe i s nestrpljivom radoznalošću iščekuju njihov ishod. Isto je tako i sa šahom: ima mnogo ljudi koji uopšte ne igraju šah, a ipak znaju ne samo imena svih najboljih majstora već i ko je od njih osvojio koju nagradu na posljednjim turnirima. Jer svi mi volimo borbu, kako fizičku tako i umnu, i s oduševljenjem pozdravljamo pobjednika.
Kad sam već počeo da govorim o šahu, odgovoriću usput i na dva pitanja koja mi često postavljaju. Prvo se odnosi na osobine koje su, po mom mišljenju, najpotrebnije da bi neko postao dobar šahista. Mislim da na to pitanje nije moguće odgovoriti sasvim precizno i iscrpno. To je isto kao kada bi neko pitao koje osobine čovjeka čine slikarom ili vajarom. Jer šah je, nesumnjivo, isto toliko umjetnost koliko i slikarstvo ili vajarstvo! Čovjek ne može postati umjetnik ako nema određeni prirodni dar, a isto ću reći i za šahistu. Jedino što se može primijetiti jeste da osobe koje su još u djetinjstvu ili ranoj mladosti pokazivale sklonost prema matematici kasnije obično ispoljavaju i sklonost prema šahu. Uopšte, bavljenje egzaktnim naukama predstavlja dobru osnovu za šahovsko stvaralaštvo. Šah bi se zato mogao uporediti s egzaktnom naukom kada se od šahiste, pored takvog načina razmišljanja, ne bi zahtijevala još jedna sposobnost — bogata mašta. Najveći šahisti, koji su ostvarili prvorazredna otkrića u oblasti šahovske umjetnosti, nisu uvijek pobjeđivali isključivo pomoću čiste logike, već su često pribjegavali i mašti. Kod dobrog šahiste logika i mašta moraju ići ruku pod ruku, uzajamno se uravnotežujući. S maštom je, naravno, povezana i ona pronicljivost i posebna oštroumnost koje omogućavaju da se brzo uoče protivnikove greške i one iskoriste u svoju korist.
Međutim, u nadmetanjima između jakih majstora greške, u pravom smislu te riječi, javljaju se veoma rijetko, pa se zato ovdje samo čekanjem na njih ne može daleko stići. Potrebno je nešto drugo: pronicanje u protivnikove planove, jer onaj ko prvi uspije da odgonetne protivnikove namjere obično i pobjeđuje. Za to je, pored logike i stvaralačke mašte, potrebna i određena sposobnost psihologa. Razumijevanje protivnikovog karaktera veoma je važna prednost u šahovskoj borbi.
Drugo pitanje odnosi se na šahovsku nadarenost pojedinih naroda. Na njega, iskreno govoreći, ne mogu ništa određeno da odgovorim. Možemo samo konstatovati da su evropski šahisti ubrzo nadmašili svoje učitelje Arape, iako je šah izmišljen na Istoku, gdje se i danas, bez sumnje, mogu pronaći mnogi dobri šahisti. Utoliko prije što istočni narodi u velikoj mjeri posjeduju dvije osobine koje bi, reklo bi se, trebalo da budu izuzetno pogodne za šah: sklonost posmatranju i strpljenje. Upravo je u Evropi nastalo ono što bi se moglo nazvati šahovskom naukom.
Što se tiče pojedinih zapadnih naroda, teško je reći koji je od njih najbogatiji šahovskim talentima, naročito ako se uzme u obzir čitava istorija šaha. Gotovo svaki narod ima ili je imao svoje istaknute šahiste. Treba primijetiti da se takozvani „nacionalni temperament“ za šahovskom tablom u velikoj mjeri gubi. Poznajem Engleze koji imaju više šahovske mašte nego Španci, kao i Italijane ili Mađare koji su uzdržaniji i hladnokrvniji od mnogih Skandinavaca. Za sebe lično mogu reći da stil moje igre uopšte ne odgovara mom južnjačkom porijeklu. Iako veoma volim jednostavnost, uvijek igram oprezno i izbjegavam rizik. Mislim da postupam ispravno, jer je pretjerana „smjelost“ u suprotnosti sa suštinom šaha, koji nije rizična igra, već čisto intelektualna borba zasnovana na logičkim postavkama.
„Šahovski listić“, 1930, br. 5, Lenjingrad