Moskva 2012
Povratak kući
Pred sam kraj Turnira kandidata na Kurasau počeo sam da razmišljam kako ćemo se vratiti u Moskvu. Supruge učesnika koji su osvojili novčane nagrade – tada, naravno, neuporedivo manje nego danas – željele su da taj novac potroše na što korisniji način. Međutim, kupovina na Kurasau nije bila isplativa, jer su cijene bile prilagođene isključivo bogatim turistima.
Problem je bio pronaći najpovoljniji put za povratak, sa svih aspekata. Keresa smo zvali „Navigator“, jer je bio pravi stručnjak za planiranje putovanja.
Zajedno smo počeli da tražimo najbolju rutu. U početku smo razmišljali da letimo preko Njujorka, ali su nam u turističkoj agenciji diskretno stavili do znanja da, zbog jednog člana naše delegacije – mislili su na mog zamjenika – nećemo dobiti američke vize.
Zato smo odlučili da se vratimo preko Amsterdama. Međutim, za dan koji nam je odgovarao nije bilo direktnog leta.
Keres je pronašao drugo rješenje: Kurasao – Karakas – Rim – Amsterdam. Ali i tamo nas je čekalo višednevno čekanje na avion Aeroflota.
Kada je Keres telefonom obavijestio svog prijatelja Maksa Evea da ćemo doći u Amsterdam, Eve je predložio:
„Kad već dolazite u Amsterdam, zašto ne biste odigrali meč protiv naše reprezentacije?“
Ideja je zvučala odlično. Postojao je, međutim, jedan problem – za to je bila potrebna dozvola Saveza sportskih društava i organizacija.
Shvatio sam da bi, ukoliko bismo poslali upit u Moskvu, odgovor stigao tek poslije najmanje sedam dana. Sportsko rukovodstvo bi pitanje sigurno uputilo na saglasnost sportskom odjeljenju Centralnog komiteta Partije. A točkovi birokratskog aparata okretali su se veoma sporo, dok smo mi imali vrlo malo vremena.
Zato sam, preuzevši odgovornost na sebe, dao Eveu saglasnost da se meč odigra. Mislio sam da ćemo po dolasku u Amsterdam uspjeti da dobijemo odobrenje neposredno od sovjetskog ambasadora u Holandiji.
Prednost Eveovog prijedloga bila je očigledna. Boravak u zemlji lala ne bi nas koštao ništa, jer su domaćini preuzimali troškove smještaja u hotelu. Osim toga, svaki od naših velemajstora trebalo je da održi plaćenu simultanku, pa bi tako svi članovi delegacije imali dovoljno novca za ishranu i lične troškove.
Pored toga, ovako masovan nastup sovjetskih velemajstora mogao je da ostavi izuzetno snažan utisak na holandsku šahovsku javnost.
Po dolasku u Amsterdam na aerodromu nas je dočekao lično Maks Eve. Ja sam se odmah uputio u sovjetsku ambasadu u Hagu. I, na moje veliko razočaranje, ambasadora nije bilo – otputovao je u Moskvu. Istina, jedan od savjetnika dao mi je usmenu saglasnost da odigramo meč, ali sam strahovao da to neće biti dovoljno.
Meč smo dobili bez većih problema, održali simultanke, a honorar koji smo za njih dobili podijelili smo ne na sedam, već na osam osoba. Svoj dio dobio je i moj zamjenik, jer je i njemu bio potreban novac za ishranu i lične troškove.
Na aerodromu Šeremetjevo dočekao nas je novi predsjednik naše Šahovske federacije Boris Rodionov. Čim smo ušli u autobus, odmah je upitao:
– Ko vam je dozvolio da igrate protiv Holanđana? Ko vam je odobrio da produžite putovanje?
Iskreno sam mu ispričao sve kako se dogodilo. Samo je odmahnuo glavom.
– Znajte da u Savezu sportskih društava nisu zadovoljni vašim postupkom. Za vaše nastupe saznali su iz lista „Pravda“, koji je objavio vijest o meču i simultankama. Nije isključeno da ćete zbog toga odgovarati pred kolegijumom.
Već narednog dana održan je sastanak naše delegacije sa predsjednikom Saveza sportskih društava. Ukratko sam podnio izvještaj o toku Turnira kandidata, kao i o našem boravku u Holandiji, posebno naglasivši da smo svakako morali nekoliko dana da čekamo avion Aeroflota i da naš boravak u Amsterdamu nije koštao Savez sportskih društava ni jednu jedinu kopejku.
Zatim je riječ dobio moj zamjenik. Izvijestio je da su se svi članovi delegacije ponašali primjereno, osim Viktora Korčnoja, koji je, uprkos upozorenjima, mnogo vremena provodio sa strancima i često posjećivao kazino.
Na tom sastanku potvrđivan je sastav sovjetske reprezentacije za predstojeću Šahovsku olimpijadu, pa su odmah uslijedile i kadrovske mjere – Korčnoj je izbrisan sa spiska reprezentativaca i isključen iz olimpijskog tima.
Sjutradan me je pozvala supruga Tigrana Petrosjana.
– Odmah dođi! Moramo ozbiljno da razgovaramo.
Kada sam stigao kod Petrosjanovih, tamo sam zatekao Viktora Korčnoja.
– Podnio sam prijavu protiv vašeg zamjenika – rekao je Korčnoj. – U Amsterdamu smo mu dali mito da drži jezik za zubima, a on me je poslije oklevetao!
– Bravo! – odgovorio sam. – Htio si da pogodiš mog zamjenika, a pogodio si mene. Sada ću ja morati da se pravdam…
Zaista, istog dana ponovo su me pozvali u Odjeljenje za putovanja u inostranstvo i zatražili da detaljno objasnim šta se dogodilo u Amsterdamu.
Istini za volju, iznos koji je moj zamjenik dobio bio je sasvim mali. Otprilike je odgovarao dnevnicama koje smo inače primali na službenim putovanjima. Sve sam to i objasnio, naglasivši da mu, naravno, nismo dali nikakav mito.
Ne znam kako bi se sve završilo da se upravo u to vrijeme u Savezu sportskih društava nije mijenjalo rukovodstvo. Zahvaljujući tome, čitava stvar je prošla bez posljedica.
(Nastaviće se)