Velemajstor Jurij Razuvaev više puta je igrao za reprezentaciju SSSR-a, između ostalog i protiv reprezentacije Svijeta. Više puta bio je i njen trener na najodgovornijim takmičenjima.
Manje je poznata jedna upečatljiva epizoda iz života Jurija Sergejeviča Razuvaeva, kada je bio asistent Patrijarhu sovjetskog šaha tokom sesija čuvene Botvinikove škole.
– Sjećate li se svog prvog susreta s Botvinikom?
– Kada sam bio sasvim mali i išao u neku dječju grupu u Centralnom šahovskom klubu, Šura Koroljova, koja se prema meni veoma lijepo odnosila, dozvoljavala mi je da sjedim u Velemajstorskoj sobi. Tada tamo nije mogao svako da uđe, to je bilo sveto mjesto. I tako sam ja sjedio u jednom uglu i posmatrao. Bilo mi je zanimljivo da izbliza vidim Talja, Bronštajna i druge velikane…
Sjećam se, sjedim u Velemajstorskoj sobi, koja je bila prepuna, u njoj je bilo dvanaestak šahista poznatih širom svijeta. Odjednom ulazi Botvinik. Do tada se u prostoriji vodio veoma živ razgovor. A onda je zavladala potpuna tišina. Botvinik je obišao sve prisutne, sa svakim se rukovao, nešto rekao, pa je razgovor nastavljen…
Osjetio sam takvo poštovanje Botvinikovih kolega prema njemu da ga je teško riječima opisati. To nije bilo poštovanje prema njegovim titulama i zvanjima, već neko duboko lično poštovanje, pomiješano sa divljenjem… Ni prije ni poslije toga, nikada u životu nisam imao priliku da vidim nešto slično…
Nije slučajno dobio nadimak Patrijarh. On ne samo da je postavio temelje sovjetske šahovske škole već ju je, praktično, i stvorio. To je jedinstven slučaj da čovjek osmisli projekat i sam ga ostvari!
– Koliko dugo ste radili s Botvinikom?
– Pet godina sam radio u njegovoj Školi. Nikada to nisam posebno isticao. Mihail Moisejevič zamolio je mene i mog imenjaka i prezimenjaka, Jurija Sergejeviča Balašova, da mu budemo asistenti.
– Po čemu se Botvinik izdvajao kao mentor?
– Radio je nevjerovatno mnogo! Bio sam još dječak, ali sam se i ja umarao, dok on nije. To je bilo neshvatljivo, radio je gotovo cijeli dan!
– Kako? Od jutra do večeri?
– Od jutra do ručka. A poslije ručka – do večeri. Cijeli dan. To je prvo što je izazivalo čuđenje. Sve se odvijalo po ustaljenom rasporedu. Ponekad mi se činilo da je zaspao. Eto, sjedi nekako, ćuti… A onda iznenada upita: „Zašto na 32. potezu nisi odigrao Kf5?“
– Sjećate li se kako je Kasparov došao?
– Sjećam se veoma dobro. Garik je bio sasvim mali. Imao je deset ili jedanaest godina… Botvinik je volio da sve ispituje veoma detaljno. Baš sve. Išao je čak dotle da je djevojčicama savjetovao da se kratko ošišaju kako ujutro ne bi gubile mnogo vremena na uređivanje frizure. Nevjerovatno detaljno se raspitivao, ali uvijek dobronamjerno: šta čovjek jede, koliko vremena provodi radeći domaće zadatke, u koje sate ide u šetnju. Takav je bio čovjek.
Nikitin je doveo dvojicu dječaka – Kasparova i Taborova. Garik je došao s majkom, a Taborov s ocem. I tada Mihail Moisejevič upita Garika: „Majku poznajemo, a otac…?“
Garik je potpuno problijedio. U trenutku je pobijelio kao krpa. Botvinik je napravio pauzu, pa upitao: „On ne živi s vama?“ Garik nije mogao ništa da izgovori. Samo je odmahnuo glavom. I ništa nije rekao. Zadivilo me je to: tako mali, simpatični dječak, a u njemu toliko dubokih osjećanja, toliko bola…
Zatim je Garik počeo da pokazuje svoje partije… Bio je to prizor kao iz bajke: figure su mu letjele u rukama, imale su neke nevjerovatne, neuobičajene putanje, a energija je bila gotovo nestvarna… Bio je još sasvim mali, a taj prizor je ostavljao snažan utisak…
Botvinik je jedini put tokom mojih pet godina rada u Školi, odmah nakon što je Garik završio pokazivanje svojih partija, objavio pauzu. Kada su svi izašli, ja sam, naravno, potpuno zatečen, rekao: „Mihail Moisejeviču, čini mi se da ste nam doveli genija…“
Gledao je kroz prozor, nekako odsutnog izraza lica, kao da je mislima bio veoma, veoma daleko… Mojom opaskom prekinuo sam ga u nekim veoma dubokim razmišljanjima… Ne okrećući se, izgovorio je: „Da, da… naravno…“
– Da… A kažu da je veoma teško prepoznati talenat…
Takvi ljudi se odmah prepoznaju.
– Kako je Botvinik lično uticao na vas?
– Veoma mnogo je uticao na mene kao trener. Kada je Serjoža Makaričev jednom vidio kako držim neko predavanje mladima, rekao je: „Vidi ti to! Čak i intonaciju Botvinika ponavljaš!“
– A kakav je uticaj na vas imao kao šahista?
– Potpuno se slažem s Taljem, koji je rekao: „Svi smo mi potekli od Botvinika, kao što je ruska književnost potekla iz Gogoljevog ’Šinjela’.“
Uvijek sam iznutra osjećao njegov uticaj. To nije nikakvo hvalisanje niti efektna slika – zaista je bilo tako. U tome je bilo sve: metod procjene pozicije, algoritam pronalaženja poteza, svi osnovni elementi – sve to potiče od Botvinika. A priprema za takmičenja posebna je priča… Baš sve, sve!
Sve ono što nam danas izgleda toliko prirodno da o tome nema potrebe ni raspravljati – sve je to Botvinik smišljao, stvarao i razvijao…
U istoriji je bilo nekoliko šahista koji su određivali sve. Određivali su način razmišljanja. Pokazivali kako treba razmišljati. Takvih je malo. Mogu se nabrojati na prste jedne ruke…
– Da li se Botvinikov metod mnogo razlikovao od Bronštajnovog?
– Pa, Bronštajn je igrao šah na sasvim drugačiji način od Botvinika. Ali Bronštajn nikada nije ni pretendovao na ulogu Klasičara.
– David Ionovič je prije bio izuzetak od pravila… U tome je bio jedan od razloga zbog kojih je njegova snaga prilično brzo opala… Bio je veoma konkretan šahista, a s godinama je veoma teško igrati konkretno. Mihail Moisejevič je, međutim, dosljedno i čvrsto razvijao opšte principe. Upravo zato je Botvinik i poslije pedesete godine života lako osvajao prvu tablu na ekipnim prvenstvima SSSR-a.
Sjećam se kako je jedno od tih prvenstava započeo rezultatom pet poena iz pet partija… A na prvoj tabli tada su igrali takvi šahisti kao što su Petrosjan, Keres i Spaski… Botvinik je igrao još veoma dugo. Igrao je fantastično! Sjajne partije, lijepe ideje…
– Štajnic, Lasker, Botvinik i… Koga biste sljedećeg svrstali u taj niz?
– Garri Kasparov – upravo on je pravi učenik Mihaila Moisejeviča u šahu! Jednom mi je Tigran Vartanovič Petrosjan rekao o Kasparovu: „Ma šta vam je, Juro! Pa on je živi Mihail Moisejevič! I otvarač je isti!“
Ipak, treba reći da je Kasparov, za razliku od Botvinika, razvio dinamičku komponentu šaha. Garik je razvoj dinamike u otvaranju pomjerio naprijed na fantastičan način! Za nekoliko redova veličine nadmašio je sve ostale! Ali, ipak, njihovi opšti pristupi su isti. To se osjeća. Botvinik je, naravno, imao ogroman uticaj na Garika! Mnogo veći nego, recimo, na Karpova. Za mene je to očigledno.
– Da li je Botvinik teško podnio prekid odnosa s Kasparovom?
– Mislim da jeste. Ali, razumijete, to je složeno pitanje… Razgovarali smo s Kasparovom poslije Botvinikove smrti, a Garik je o Mihailu Moisejeviču govorio s oduševljenjem. Rekao je: „Da nije bilo Botvinika, ne bi bilo nikoga od nas…“
– Kažu da je Mihail Moisejevič imao težak karakter?
– Bio je veoma principijelan čovjek. Veoma! I prema ljudima se odnosio veoma principijelno! Nije podnosio nedosljednost. Sam je bio kao od gvožđa… Ali je istovremeno u svakodnevnom životu, prema onima koji su bili uz njega, bio veoma blag i srdačan. Svoje ljude je mnogo volio!
– Mihail Moisejevič je bio veoma topao čovjek – prema onima koji su mu bili bliski. Posljednji put u životu pozvao me je telefonom otprilike tri nedjelje prije smrti… Iznenadio sam se koliko mu je glas bio slab. Obično je imao dubok bariton. Bio je veoma osjećajan čovjek i rekao mi je: „Juro, ne obraćajte pažnju na moj glas. Proveo sam ovdje dvije nedjelje u bolnici…“
– Tvorac sovjetske šahovske škole veoma značajan dio svog života posvetio je nauci. Doktor tehničkih nauka, profesor – i to je jedinstven slučaj u istoriji šaha, zar ne?
– Bio je naučnik. I veoma je volio sovjetsku nauku. Tokom sesija Škole, Mihail Moisejevič i ja često smo dugo šetali. Volio je da pređe desetak kilometara kroz šumu i pričao mi je mnogo smiješnih događaja. Evo jednog od njih. Kerеsov brat došao je u Akademiju nauka, gdje su ga predstavili Keldišu. Ovaj ga je pogledao i rekao: „Zar ste vi zaista brat čuvenog Kеresа?!“ Brat Paula Petroviča bio je dopisni član Akademije nauka. Botvinik je veoma volio to okruženje. Među tim ljudima osjećao se kao među svojima.
…Imao je zaista izvanredan, neočekivan smisao za humor. Volio je da dobronamjerno „pecne“ druge. Sjećam se, jednom je došao na Institut za fizičku kulturu da nam održi čas. A baš tada je objavljena pauza. Botvinik je prišao Smislovu, prijateljski ga potapšao po ramenu i rekao: „Studente Smislov, gdje vam je ovdje toalet?“ A Vasilij Vasiljevič je formalno bio upisan kao vanredni student…
Ukratko, nekako su pogrešno predstavili Botvinika…
– …Kao „spomenik“?
– Pa, pričaju da ga je Staljin gotovo lično vodio za ruku… A zaboravljaju da je 1952. godine, kao svjetski prvak, izbačen iz reprezentacije. Nadežda Andrejevna Smislova pričala mi je da je, kada se sastanak završio i svi izašli na ulicu, Botviniku prišao zamjenik predsjednika tadašnjeg sportskog resora i rekao: „Mihail Moisejeviču, podsjećam vas da se pripreme završavaju sutra i da morate da vratite sportsku opremu…“
– Hm…
– Mislim da bi danas, kada bi neki mladić čuo tako nešto, počeo da vrišti. A Mihail Moisejevič je sve to izdržao.
A šta reći o slučaju s Volođom Kramnikom? Zamislite, neki šahovski amater iz Tuapsea uzeo je zapisnike partija jednog dječaka, stavio ih u kovertu i poslao na adresu Botvinikove škole. Mihail Moisejevič je rekao: „Partije ćemo, naravno, pogledati…“ Pogledali su ih. I Botvinik je rekao: „Sljedeće godine pozovite tog dječaka na sesiju.“
Eto, recite mi, koji bi od velikih šahista koje poznajete uopšte pročitao pismo nekog običnog šahovskog amatera iz provincije?
Ko? E, upravo tako…