U prvoj deceniji XX vijeka, pri trgovačkoj berzi u Rigi radila je kafana Krepsa. Bila je veoma popularna među šahistima – tu se moglo sjedjeti uz šoljicu kafe i igrati šah iz zadovoljstva.
Jednog dana u toj kafani pojavio se mladić. Odigrao je nekoliko partija i odmah zadivio stalne goste svojim izuzetnim kombinacionim darom. Ubrzo je ime Nimcoviča počelo da se pojavljuje na stranicama riških novina.
Godine 1904. Nimcovič počinje da nastupa na sporednim turnirima Njemačkog šahovskog saveza, ali mu ti nastupi nisu donijeli naročite uspjehe. A u avgustu 1905. godine doživio je pravi debakl na mješovitom turniru u Barmenu: +3 –8 =6.
„U to vrijeme smatrao sam taj neuspjeh strašnom nesrećom za sebe, dok sam danas uvjeren da me upravo taj neuspjeh spasao iz gotovo bezizlaznog položaja. Ogorčen podrugljivim odnosom kritičara s kojim sam se susreo, odlučio sam da napustim šahovski kafanski život, oporavim živce, a zatim se ozbiljno posvetim šahovskom radu“, napisao je kasnije Nimcovič u svojoj knjizi „Kako sam postao velemajstor“.
Pažljivo proučavajući partije Nirnberškog turnira, uz komentare velemajstora Zigberta Taraša, Nimcovič je u knjigu umetnuo prazne listove i počeo da na njima zapisuje svoje primjedbe i analize. Nimcovič piše:
„Počeo sam da analiziram pojedine partije, uglavnom one koje su igrali Salve, Duras i Forgać, kao i partije M. I. Čigorina crnim figurama. Uvijek sam ’igrao’ za jednog od protivnika – ili za bijele ili za crne, pri čemu sam najprije sam nastojao da pronađem najbolji potez, a tek potom provjeravao potez odigran u partiji. Tako je jedna partija trajala najmanje šest sati.“
„Ali najveće zadovoljstvo pričinjavalo mi je“, nastavlja Nimcovič, „da dokazujem neispravnost, a često i površnost stavova iz Taraševih komentara. Na taj način sam mnogo naučio.“
Ovaj mukotrpni rad donio je rezultate. Ne samo stvaralački već i takmičarski uspjesi Rižanina naglo su porasli. Godine 1907. u Ostendeu, na turniru na kojem je učestvovalo 30 majstora, Nimcovič je podijelio treće i četvrto mjesto. Godine 1910. osvojio je treću nagradu u Hamburgu, a u San Sebastijanu 1912. podijelio je drugu i treću nagradu. Na Sveruskom šahovskom turniru 1913. podijelio je prvo i drugo mjesto sa A. Aljehinom.
Godine 1913. Nimcovič je podvrgao razornoj kritici dogmatske koncepcije Taraša. U članku objavljenom u časopisu „Wiener Schachzeitung“ iznio je tezu da pritisak figura usmjerenih ka centru može zamijeniti stabilan pješački centar za koji se toliko zalagao Taraš.
Nimcovič je dr Taraša nazivao „dogmatičarem stare škole, nesposobnim da shvati svježe strujanje u igri“, dok je Taraš kritikovao Nimcoviča zbog „čudnovate, izvještačene igre i izvještačenih poteza“. Svaki od njih branio je svoje stanovište.
Ovi pogledi prethodili su nastanku „ultramoderne šahovske škole“, u kojoj je veliki doprinos dao genijalni češki velemajstor Rihard Reti.
Ni Taraš nije ostajao dužan. „Nimcovič, uopšte uzev, igra ne vodeći računa o pravilima, a i ne trudi se da ih poštuje“, pisao je Taraš. „U svakom slučaju, u šahu ispoljava osobenu individualnost, koja, međutim, ne može poslužiti kao uzor drugima.“
Prvi put su se za šahovskom tablom sastali 1904. godine, ali njihova nepomirljiva idejna borba rasplamsala se kasnije, kako je mladi Nimcovič sve više počeo da dovodi u pitanje neprikosnovene dogme svog protivnika.
Zigbert Taraš bio je briljantan sistematizator ideja Vilhelma Štajnica i autor monumentalnih djela, kao što su „300 šahovskih partija“ i „Savremena šahovska partija“.
Formulisao je stroga pravila:
a) centralna polja treba zauzimati pješacima;
b) figure ne smiju dugo da se pomjeraju bez konkretnog cilja;
c) igra na krilima ima sporednu ulogu.
Na svako odstupanje od svojih pravila Taraš je reagovao bez pogovora: „Tako se ne smije igrati!“
Aron Nimcovič zalagao se za radikalno preispitivanje pozicione teorije. Tvrdio je da fizičko prisustvo pješaka u centru nije neophodno za kontrolu nad njim, jer se centar može kontrolisati figurama i sa distance. Razvio je koncepcije blokade, profilakse i prezaštićivanja, a 1913. godine objavio programski članak „Predaja centra – predrasuda“.
Godine 1913. objavljen je članak „Das neue System“ („Novi sistem“), dok je zaseban tekst pod naslovom „Die ‚Aufgabe des Zentrums‘ – ein Vorurteil“ („Predaja centra – predrasuda“) izašao u časopisu „Wiener Schachzeitung“, 1923. godine, broj 3, na stranicama 88–93.
Godine 1914. Nimcovič je objavio oštar ciklus članaka kojima je izazvao klasičnu školu: „Da li je ’Savremena šahovska partija’ dr Taraša u skladu sa savremenim shvatanjem igre?“
„Pseudoklasičnu školu (Taraševu epohu) doživljavamo kao formalistički pravac u šahu, dok smo skloni da ultramodernu školu posmatramo kao školu koja teži unutrašnjoj istini.
Često je riječ samo o neznatnoj nijansi, ali ona je dovoljna da se pojedini procesi osvijetle novom, toplom i istinitom svjetlošću, umjesto hladnog i vještačkog osvjetljenja formalističkog doba.
Očigledno je da su, kada postoji čvrst položaj u centru, dozvoljeni i bočni prodori, ma koliko njihovi ciljevi bili nejasni. Ako se, međutim, ’čvrst položaj u centru’ shvati u duhu formalističke škole (odnosno, ako postoji najmanje jednak broj centralnih pješaka, koji su pritom napredovali barem onoliko daleko koliko i protivnički), tada bi takav postulat u cjelini bio pogrešan. Isto važi i ako se zanemari nijansa ’nejasni ciljevi’.“
„Taraševo mišljenje da se u položajima koje karakteriše pješački raspored c4, d4, e3 protiv c6, d5, e6 potez c4–c5 navodno pobija protivudarcem e6–e5 ne izdržava ozbiljnu kritiku. Potez e6–e5, naprotiv, treba smatrati normalnom reakcijom, a o njegovom ’pobijanju’ teško da se može ozbiljno govoriti. Uzajamne šanse unutar pješačkog lanca mogu se smatrati približno jednakim. To mišljenje odavno je učvršćeno u meni. Lično ga zastupam još od 1907. godine.“
„Gledati prema krilima, a ciljati na centar – u tome je najdublji smisao pozicione igre!“
Kulminacija za šahovskom tablom
Idejni sukob prerastao je u žestoke partije. Najpoznatija među njima bila je partija Nimcovič – Taraš, odigrana na velemajstorskom turniru u Sankt Peterburgu 1914. godine. U toj partiji Taraš je odnio ubjedljivu pobjedu crnim figurama, izvevši upečatljiv napad na kralja uz žrtvu dva lovca i završni mat. To je samo dodatno raspirilo njihovu uzajamnu ličnu i stvaralačku netrpeljivost.
Kasnije je sam Nimcovič priznao koliko ga je taj sukob očvrsnuo kao mislioca:
„Za sada izjavljujem da, nije li bilo osjećanja neprijateljstva prema Tarašu, nikada ne bih naučio da zaista pravilno igram šah. Igrati jače od Taraša – to je bila formula svih mojih težnji u periodu od 1904. do 1906. godine. A svim svojim čitaocima mogu dati dobronamjeran savjet: ’Ako želite da postignete rezultate, izaberite sebi iskonskog neprijatelja i nastojte da ga kaznite tako što ćete ga zbaciti s pijedestala.’“
Tako je nastao istorijski spor između pedantnog Taraša i inovatora Nimcoviča. A možda su upravo zahvaljujući tim dvojici nekadašnjih protivnika šah i dobio dodatni podsticaj za razvoj, šireći se i u širinu i u dubinu.