Biti šahovski maestro jedno je od najrjeđih, najzanimljivijih i najspecifičnijih zanimanja. Šah ima ogromnu ulogu ne samo u životu „profesionalaca“, već zauzima značajno mjesto čak i u životu „amatera“ koji učestvuju na turnirima – takvi su, na primjer, profesor Vidmar ili Trejbal. I Aljehin sada želi da otvori biro za pravno savjetovanje u Parizu.
Tokom turnira u Zemeringu zamolio sam neke stalne učesnike turnira da iznesu svoje mišljenje o tome šta ih je privuklo šahu i vezalo za njega. Evo njihovih zanimljivih, a ponekad i psihološki veoma značajnih odgovora:
Dr A. A. Aljehin. Da bih postao šahovski maestro, podstakli su me, prije svega, traganje za istinom i, drugo, težnja ka borbi. Još kao dječak osjetio sam u sebi šahovski dar, a sa šesnaest godina – dok sam bio gimnazijalac (1909. godine) – postao sam maestro. Igram od sedme godine, ali sam ozbiljno počeo da igram sa dvanaest. Već tada sam osjetio unutrašnju težnju, neodoljivu privlačnost prema šahu.
Pomoću šaha izgradio sam svoj karakter. Šah prije svega uči čovjeka objektivnosti. U šahu se može postati veliki majstor samo ako se postanu svjesni sopstvenih grešaka i nedostataka. Potpuno isto kao u životu.
Cilj ljudskog života i smisao sreće sastoje se u tome da čovjek pruži maksimum onoga što može da pruži. A pošto sam, takoreći nesvjesno, osjetio da najveća dostignuća mogu ostvariti upravo u šahu, postao sam šahovski maestro. Ipak, moram da naglasim da sam profesionalac postao tek nakon odlaska iz Rusije i da namjeravam da nastavim da radim u pravnoj struci.
A. I. Nimcovič. Šah je ogledalo života: nigdje se težnja za uspjehom – koju ja, u suštini, izuzetno prezirem – ne ispoljava i ne cvjeta u tolikoj mjeri kao u svijetu šahista. Tako bih, uz dozu humora, mogao da kažem: da bih pronašao upečatljivu metu za antipatiju prema ljudskom društvu koja se u meni godinama oblikovala, igram šah; tako sam postao maestro. Bez humora, rekao bih:
a) prezirem težnju za uspjehom;
b) ona, međutim, naročito cvjeta u šahovskom svijetu;
c) posmatranje te izražene težnje za uspjehom posebno potvrđuje ispravnost mog, inače pesimističkog pogleda na svijet, i to mi pričinjava zadovoljstvo.
Rihard Reti. U mladosti sam imao dvije omiljene aktivnosti: matematiku i šah. Razlog zbog kojeg sam se opredijelio za šah, a ne za matematiku, neupućenima će izgledati čudno, pa čak i paradoksalno: u šahu ima više života nego u matematici.
Ovdje, naravno, ne mislim na praktičnu, opštu matematiku, već na savremenu matematičku nauku, koja ima čisto apstraktan karakter, bavi se stvaranjem konačnih ili beskonačnih skupova elemenata (isključivo misaonim putem) i na taj način oblikuje različite predstave. Šah je takođe misaona igra (matematika je, kao i šah, i igra i nauka). U njemu se takođe stvaraju čisto misaone konstrukcije, ali one predstavljaju simbole borbe, a samim tim i simbole života. Zato su mi mnogo bliže od matematike.
Tome treba dodati i činjenicu da lakše mogu ostvariti uspjeh svojih specifično šahovskih ideja, jer šahovska igra pruža mogućnost da protivnika, koji ne prihvata moje ideje, praktično primoram da ih prizna.
Kasnije sam morao da priznam da je moje optimističko uvjerenje da dobra ideja uvijek mora da pobijedi bilo pretjerano. Da bi šahovski maestro postigao uspjeh ravan, na primjer, uspjehu istaknutog matematičara, potrebno je mnogo mukotrpnog tehničkog rada, zatim veoma mnogo sportske izdržljivosti, samokontrole i naprezanja snaga. Sve to zahtijeva ogroman, zamoran rad koji nema veze sa unutrašnjom suštinom šaha.
Posebno zadovoljstvo u šahu pričinjava mi razumijevanje strateških ideja, a kada igram na turniru, provjeravam ispravnost svojih zamisli.
Akiba Rubinštajn. Šahovsku igru su mi pokazali još u ješivi, kada sam imao četrnaest godina. Teorijom sam počeo da se bavim sa šesnaest. Tada mi se ukazala prilika da otputujem u Lođ, gdje je živio poznati maestro Salve. Kod njega sam se usavršavao; takoreći, bio sam njegov učenik. Osjetio sam sklonost prema šahu i talenat. Imam izvanredno dobro pamćenje. Na primjer, i danas pamtim sve partije koje sam odigrao tokom dvadeset jedne godine, odnosno od vremena kada sam postao maestro. Nemam nikakvo pamćenje za imena i mjesta; imam samo posebno, šahovsko pamćenje.
Privlači me estetsko uživanje. Lijepa kombinacija pričinjava mi estetsko zadovoljstvo i dovodi me, takoreći, u grozničavo stanje.
Šah nije samo umjetnost već i nauka. Pobjeda i sve ostalo u šahu zasnivaju se na znanju. Slabe strane protivnika, ovladavanje poljima i tako dalje – sve to pripada naučnoj strani šahovske igre.
Rudolf Špilman. Ranije sam bio trgovac, ali sam kasnije shvatio da u tom poslu neću postići uspjeh, pa sam postepeno prešao na šah, koji mi je obećavao veće izglede za uspjeh.
Moje prvobitno zanimanje nije mi pružalo zadovoljstvo. Osjetio sam privlačnost prema šahu jer sam se nadao uspjehu u toj oblasti (pod „uspjehom“ podrazumijevam pobjedu nad protivnicima), što mi je obećavalo zadovoljstvo.
U šahu me privlači borba. Nijanse me manje zanimaju – one su za mene samo sredstvo za postizanje cilja, odnosno za pobjedu u partiji.
Profesor Milan Vidmar. Šah me privukao još u mladosti. U tom uzrastu, ako postoji sklonost prema šahu, radost zbog uspjeha dolazi relativno brzo. Ti mali uspjesi podstiču čovjeka na veće poduhvate, mladi čovjek se, takoreći, opije tim osjećajem – i tako se stvara atmosfera za dostizanje zvanja maestra.
U šahu me prije svega privlače borba i ljepota, kao i raznovrsnost kombinacija.
U šahu sam, takoreći, proživio život u malom: borbu, uspjehe, razočaranja, izdržljivost u teškim položajima, proučavanje neiscrpnih mogućnosti i procjenjivanje protivničkih snaga. Zaista, mogu sa uvjerenjem da kažem da je šah bitno uticao na moje životne uspjehe: naučio sam da u životu savladavam prepreke s kojima sam se u minijaturnom obliku susretao za šahovskom tablom.