Moskva 2012
Prvi put sam
U jesen 1956. godine u Moskvi je održana Šahovska olimpijada. Mene nisu uvrstili u reprezentaciju (od učesnika prvenstva države u tim je ušao samo šampion Tajmanov), ali su me, čini se kao neku vrstu nadoknade, poslali da nastupim u Indoneziji.
U to vrijeme Sovjetski Savez tek je uspostavljao veze sa zemljama Trećeg svijeta i, na molbu naše ambasade, radi uspostavljanja sportskih kontakata tamo je upućen jedan velemajstor. Tada mi je od velike koristi bilo poznavanje engleskog jezika: nastupilo je vrijeme „otopljavanja“, pa sam prvi put krenuo u inostranstvo potpuno sam, bez rukovodioca i pratilaca. Istina, prije puta pozvali su me na razgovor u Odjeljenje za inostrana putovanja Centralnog komiteta Partije, gdje su me detaljno uputili šta je sovjetskim građanima u inostranstvu dozvoljeno, a šta nije.
Postao sam prvi sovjetski šahista koji je otputovao u daleku Jugoistočnu Aziju, u koju tada nisu letjeli ni avioni Aeroflota. Do Džakarte se moralo putovati dugim zaobilaznim putem: preko Rige i Stokholma stigao sam u Kopenhagen, gdje je trebalo da se ukrcam na avion skandinavske kompanije SAS, koji je letio na liniji Kopenhagen – Tokio.
Kada sam pred ukrcavanje pokazao kartu, upitali su me da li sam primio vakcine protiv velikih boginja, kolere i žute groznice i da li posjedujem međunarodni sertifikat o vakcinaciji.
Naravno, nijednu od tih vakcina nisam primio: ni u Sportskom komitetu ni u Aeroflotu niko o tome nije znao niti me je na to upozorio.
Kada su čuli moj odgovor, službenici kompanije ponudili su mi da potpišem dokument u kojem je crno na bijelo pisalo da, ukoliko mi se na putu do Džakarte bilo šta dogodi (pod čim se podrazumijevalo da se razbolim), kompanija SAS neće snositi nikakvu odgovornost.
Nisam imao izbora – morao sam da potpišem taj dokument.
Propelerskim avionom DC-6 (u to vrijeme, osim britanskih turbopropelerskih „Kometa“, mlazni putnički avioni još nisu bili u redovnoj upotrebi) krenuo sam na dalek put. Kao na filmskom platnu smjenjivali su se gradovi: Dizeldorf, Cirih, Ženeva, Rim, Atina, Kairo, Abadan, Karači, Bombaj, Kalkuta i Rangun. U svakom od njih avion se zadržavao oko sat vremena, pa sam, istežući noge ukočene od dugog sjedenja, šetao aerodromskim terminalima.
U Rangunu mi je pažnju privukao pano sa tabelom u kojoj su bile navedene bolesti – kuga, kolera, velike boginje i tropska groznica. Brojevi u tabeli uvjerljivo su pokazivali da je u Rangunu tih bolesti znatno manje nego u Kalkuti. U tom trenutku prošla me je jeza: prije samo nekoliko sati šetao sam aerodromom u Kalkuti, a da nisam ni slutio da tamo haraju tako opasne bolesti!
Na sreću, sve se završilo bez ikakvih problema. Iz Ranguna sam odletio u Bangkok, gdje sam presjeo u avion indonežanske kompanije Garuda, koji me je doveo u Džakartu.
U glavnom gradu Indonezije pobijedio sam u kratkom meču protiv državnog prvaka, osvojio turnir i održao nekoliko simultanki za domaće šahiste. Tada su mi se obratili predstavnici holandske zajednice sa molbom da nastupim u njihovom šahovskom klubu. Htio sam da prihvatim poziv, ali me je službenik naše ambasade, koji je brinuo o meni tokom boravka, upozorio:
– Ne žurite, za to je potrebna saglasnost ambasadora.
Već sljedećeg jutra stiglo je strogo uputstvo:
– Pred kolonizatorima ne nastupati!
Završni banket domaćini su organizovali u jednom kineskom restoranu. Sjedili smo u sali u kojoj je na zidu visio veliki portret predsjednika Mao Cedunga. Međutim, kada sam izašao u drugu salu, tamo sam ugledao portret predsjednika Čang Kaj Šeka. Očigledno su, u zavisnosti od svojih političkih uvjerenja, gosti birali u kojoj će sali sjediti.
Putovanje u Indoneziju, na čelu studentske reprezentacije, ocijenjeno je kao uspješno, pa mi je već naredne godine ponuđeno da predvodim reprezentaciju Sovjetskog Saveza na Svjetskom prvenstvu za studente u Rejkjaviku.
Kada je moje imenovanje potvrđivano na Starom trgu, šef sektora za sport A. Skvorcov rekao mi je:
– Ako ekipa osvoji prvo mjesto i sve protekne kako treba, smatraj da si stekao novu profesiju!
Svjetsko prvenstvo za studente
Studentska šahovska takmičenja počela su da se održavaju 1952. godine. Tada je u Škotskoj organizovan mali turnir sa sedam učesnika, na kojem su Sovjetski Savez predstavljali Tajmanov i Bronštajn. Njih dvojica podijelili su prvo mjesto. U to vrijeme Tajmanov je zaista bio student Lenjingradskog konzervatorijuma, a kada su Bronštajna upitali gdje studira, dobili su odgovor – u sovjetskoj šahovskoj školi!
Od 1954. godine Međunarodna studentska unija počela je da organizuje ekipna svjetska prvenstva. Prvi šampioni bili su Čehoslovaci, drugi Sovjetski Savez. Sada je trebalo da bude održano treće prvenstvo.
Reprezentacija SSSR-a izgledala je zaista impresivno: Talj, Spaski, Polugajevski, Gipslis, a kao rezerve Gurgenidze i Nikitin. Trener je bio majstor I. Kan. Meni je pripala trostruka uloga – šefa delegacije, prevodioca i glavnog trenera.
Iako su i druge reprezentacije imale veoma jake igrače, među kojima Lajoša Portiša, Benta Larsena, Fridrika Olafsona, Pala Benka, Vilijama Lombardija, Miroslava Filipa i druge, naš tim bio je znatno jači od svih rivala i prilično lako je osvojio prvo mjesto.
Po dolasku u Rejkjavik najprije smo bili smješteni u studentskom domu. Međutim, pošto su uslovi bili prilično skromni, ubrzo smo se preselili u hotel, jer su sredstva koja su nam bila odobrena za reprezentaciju to omogućavala.
Zajedno sa nama u isti hotel preselila se i reprezentacija Mongolije, o kojoj sam morao da vodim računa. Osim njihovog vođe, koji je donekle govorio ruski, svi ostali govorili su isključivo mongolski. Zanimljivo je da su upravo oni bili prvi Mongoli koji su kročili na islandsko tlo!
Jedne večeri njihov vođa došao je kod mene veoma uznemiren i počeo da jadikuje:
– Oj, nije dobro, nije dobro!
– Šta se dogodilo? – upitao sam ga.
– Izgubio novac, novac!
Ispostavilo se da je izgubio 400 dolara. Odmah sam otišao kod glavnog sudije turnira, ispričao mu šta se dogodilo i zamolio ga da obavijesti policiju.
– Zašto policiju? – iskreno se začudio glavni sudija. – Treba dati oglas u novine!
Nije prošlo ni dvadeset četiri sata od objavljivanja oglasa, a na turnir je došla jedna žena i donijela izgubljenih 400 dolara. Po islandskom zakonu pripadalo joj je deset odsto od pronađenog iznosa, ali joj je presrećni Mongol dao čak pedeset dolara, pa je otišla veoma zadovoljna.
Poslije partija momci su se vraćali u hotel gladni kao vukovi – hrane na turniru očigledno nije bilo dovoljno. Zato sam se dogovorio sa vlasnikom hotela da nam, pored doručka koji je bio uključen u cijenu smještaja, obezbijedi i hladnu večeru, sastavljenu od sendviča, peciva i kafe.
To je dovelo do jednog manjeg incidenta.
Jednog jutra, za doručkom, primijetio sam da Gipslis ima modricu ispod oka.
– Šta se dogodilo?
– Pao sam iz kreveta! – objasnio je.
Međutim, istragom je utvrđeno da je uzrok tog „fenjera“ bio sasvim drugačiji. Prethodne večeri, za večerom, on i Spaski posvađali su se oko jednog peciva. Razjareni Gipslis nasrnuo je na Spaskog, a dok su ga ostali momci zadržavali, Boris je uspio da se oslobodi i zada mu udarac koji ga je oborio na pod.
Nisam želio da od toga pravim veliku priču, a pogotovo nisam o tuči obavijestio Sportski komitet. Ipak, već naredne godine službenik Šahovskog odjeljenja L. Garkunov zamolio me je da ispričam šta se zaista dogodilo. Razlog je bio taj što se Spaski usprotivio uvrštavanju Gipslisa u reprezentaciju i, u svom viđenju događaja, prijavio tuču.
Reprezentacija se vratila u Moskvu neposredno pred otvaranje Festivala omladine i studenata. Momci su se iskreno nadali da će biti pozvani makar na svečano otvaranje. Međutim, odmah po dolasku poslati su svojim kućama.
(Nastaviće se)