Moskva, 2005.
SERGEJ KARJAKIN (nastavak)
U decembru 2002. godine Sergej Karjakin je, preko svojih roditelja, prihvatio poziv francuskog kluba NAO da nastupa za njegov tim. Taj potez je, razumljivo, izazvao ogorčenje u kramatorskom Šahovskom klubu A. Momota.
Kao što je već pomenuto, upravo je taj klub svojevremeno pozvao Sergeja i njegove roditelje iz Simferopolja, obezbijedio im stan, povećanu stipendiju, rad sa kvalifikovanim trenerima i nastupe na prestižnim turnirima. Upravo u Kramatorsku dječak je od FIDE majstora izrastao u međunarodnog velemajstora.
Međutim, okolnosti su se promijenile. Preminuo je rukovodilac kluba Mihail Nikitovič Ponomarjov, klub je napustio svjetski šampion Ruslan Ponomariov, a otišao je i dio vodećih trenera.
Mogu se razumjeti i Karjakinovi roditelji. Igrati za francuski klub čije boje brane Vladimir Kramnik, Peter Svidler, Alexander Grischuk, Étienne Bacrot i drugi poznati velemajstori bilo je istovremeno i prestižno i korisno za dalji šahovski razvoj.
Vlasnica kluba NAO, milionerka gospođa Nahed Ojjeh, veliki je pokrovitelj šaha i rado pomaže mladim talentima. Upravo je ona donirala 300.000 eura za organizaciju Turnira kandidata u Dortmundu.
NAO Chess Club (naziv nastao od inicijala Nahed Ojjeh) danas je jedan od najjačih klubova ne samo u Francuskoj već i u cijeloj Evropi. Pored Karjakina, klub je u svoje redove doveo i Teimour Radjabov.
Iako „Madam“, kako gospođu Ože često nazivaju iza leđa, ne voli da daje intervjue, časopis 64 – Šahovsko obozrenje uspio je da razgovara s njom neposredno nakon pobjede ekipe NAO Chess Cluba na Evropskom klupskom prvenstvu 2003. godine.
– Kada ste se upoznali sa šahom i zašto ste odlučili da ulažete novac u njega?
– Oh, kao i većina ljudi, naučila sam da igram šah još kao djevojčica. Ne mogu reći da sam postigla neke velike uspjehe u otkrivanju njegovih tajni. Prije nekoliko godina odlučila sam da je to dobro mjesto za ulaganje kapitala. U izvjesnom smislu spajam prijatno sa korisnim. Ali nadam se da imate i neka zanimljivija pitanja?
– Naravno! Kruži priča da ste počeli da ulažete novac u šah zato što ste zaključili da je to mnogo isplativije nego, recimo, ulaganje u fudbal. Tamo se milion neće ni primijetiti, a ovdje ćete dobiti reklamu širom svijeta.
– Još je rano govoriti o bilo kakvom marketinškom efektu, jer šah još uvijek nije dio profesionalnog sporta u punom smislu te riječi. Ipak, kada pogledate strukturu najboljih evropskih klubova, vidite da oni postaju sve profesionalniji.
Ne isključujem mogućnost da će za nekoliko godina biti moguće govoriti i o određenoj zaradi. Uostalom, da FIDE vodi drugačiju politiku, u šahu bi se moglo zarađivati mnogo više nego danas.
Pa dobro, šta još govore o mom klubu?
– Kažu da u tim primate samo simpatične šahiste.
– A zašto da ne? To i nije tako loš princip. Najvažnije je da u ekipi vlada odlična atmosfera. Ja ne pozivam toliko simpatične šahiste koliko prijatne ljude za saradnju i druženje.
Čak mi je pomalo žao što se na ovakvim takmičenjima ekipa može sastojati od samo šest igrača.
– Poslije neprijatne prošlogodišnje priče sa Einsteinom, da li ste odlučili da svoje učešće u šahovskom životu ograničite samo na finansiranje vlastitog kluba?
– Ne, nikako. Iako se tada stvari nisu razvile onako kako sam željela, i dalje sam potpuno odlučna da ulažem novac u vrhunski šah.
Prije godinu dana nije mi se dopadao format turnira u Dortmundu, kao ni čitav sistem koji je predložen u Pragu. Trebalo je odigrati previše mečeva.
Ono što me trenutno zaista zanima jeste organizovanje revanš meča između Kramnika i Kasparova. Mislim da bi to bilo zanimljivo svima.
– Imate li još neke velike projekte u šahu?
– I dalje sam puna entuzijazma da učinim nešto značajno za šah.
Jedna od ideja jeste stvaranje nečega nalik fudbalskoj Ligi šampiona, gdje bi nastupali samo najjači evropski klubovi, u normalnim uslovima i po sistemu koji bi svima odgovarao.
– Koliko ste ambiciozni? Da li biste željeli da ime Nahed Ože ostane zapisano u istoriji šaha, a ne samo u nazivu vašeg kluba?
– Naravno, i nadam se da će se to dogoditi. Ili možda mislite da sam za ove tri godine uradila premalo?
Poslije raskida saradnje sa kramatorskim klubom, porodica Karjakin vratila se u Simferopolj. U početku su živjeli u istoj kući sa roditeljima Tatjane Nikolajevne, pa je baka, veliki poštovalac Serjožinog talenta, ponovo posvetila mnogo pažnje vaspitanju svog unuka.
Zahvaljujući predsjedniku Šahovske federacije Krima Fjodoru Vasiljeviču Kiseljovu i gradonačelniku Simferopolja Valeriju Jermaku, porodica mladog velemajstora dobila je stan. Sa dječakom je počeo da radi međunarodni velemajstor iz Dnjepropetrovska, Vladislav Borovikov.
Tokom ljeta 2003. godine u Londonu je održan prijateljski šahovski meč „Zapad protiv Istoka“, organizovan povodom otvaranja šahovske izložbe. Snage su odmjerili mladi britanski talent David Howell i Ukrajinac Sergey Karjakin.
Vrijedi pomenuti da je neposredno prije toga britansko šahovsko čudo od djeteta savladalo svog sunarodnika Jonathana Speelmana, poznatog po tome što je 1989. godine igrao u polufinalu Svjetskog prvenstva.
Posebnost ovog meča bila je u tome što se igrao ogromnim šahovskim figurama, čije je pomjeranje zahtijevalo znatan fizički napor. Tokom 28 minuta igre protivnici su razmijenili dame, po jednog lovca i po jednu topovsku figuru. Partija je završena remijem.
Dvanaestogodišnji Hauel bio je veoma zadovoljan rezultatom:
„Veoma sam zadovoljan remijem, jer je Sergej izvanredan igrač. Čini mi se da je moja pozicija bila nijansu bolja, ali upravo zato je on velemajstor – gotovo je nemoguće pobijediti ga u takvoj poziciji.“
Tokom boravka u Londonu, gdje je Karjakin bio gost po pozivu lorda Jacoba Rothschilda, mladi velemajstor održao je i simultanku na 67 tabli.
Rezultat je bio impresivan: pobijedio je u 62 partije, dvije završio remijem, a izgubio svega tri.
(Nastaviće se)