J. Averbah: Život šahiste u sistemu- Sjećanja velemajstora (37. nastavak)

Moskva 2012

Peti je višak

Godine 1958. prvenstvo Sovjetskog Saveza istovremeno je bilo i zonski turnir, a održano je u Rigi. Sastav učesnika bio je izvanredan – Talj, Petrosjan, Spaski, Bronštajn, Boleslavski, Kotov, Geler, Tajmanov, Korčnoj, Polugajevski, Toluš, Suetin… Tri buduća svjetska prvaka i čak osam kandidata za tu titulu!

Međutim, samo četvorica prvoplasiranih sticala su pravo nastupa na međuzonskom turniru. U takvoj situaciji, kada je broj kandidata daleko veći od broja mjesta koja vode dalje, presudni ne moraju biti samo snaga šahiste i njegova pripremljenost. Ponekad odlučuju okolnosti koje od vas uopšte ne zavise.

Uoči posljednjeg kola stanje na tabeli bilo je sljedeće: na prvom mjestu nalazili su se Petrosjan i Talj, na trećem Bronštajn, a četvrto i peto mjesto dijelili smo Spaski i ja. Trebalo je ući među četvoricu najboljih – peti je ostajao bez svega.

Dramatičnost situacije bila je u tome što sam u posljednjem kolu igrao protiv Petrosjana, dok je Spaski bio uparen sa Taljem. Petrosjan i ja prilično brzo smo remizirali, isto se dogodilo i u Bronštajnovoj partiji, dok se između dvojice naših mladih rivala razvila žestoka, beskompromisna borba.

Poslije pet sati igre partija je prekinuta u veoma teškoj poziciji za Rižanina. Ako bi izgubio, Petrosjan bi postao šampion, a ja bih pao na peto mjesto. Ako bi se, međutim, Talj spasio poraza, Spaski i ja morali bismo da odigramo dodatni meč za plasman.

Ipak, bacivši samo letimičan pogled na Taljevu poziciju, pomislio sam da će se teško odbraniti, pa sam poslije kola otišao sa prijateljima na rišku morsku obalu na večeru.

U hotel sam se vratio kasno, oko jedan sat poslije ponoći. Vladala je potpuna tišina. Samo se iz susjedne sobe, u kojoj je bio smješten Spaski, čulo udaranje šahovskih figura. Zajedno sa Borisom analizirali su njegov trener Toluš, Kotov i majstor D. Rovner, koji je iz Lenjingrada doputovao da pomogne.

Istovremeno se napeta analiza odvijala i kod Talja.

Pisac V. Vasiljev detaljno je opisao tu dramatičnu noć. Napisao je:

„Za tablom su sjedjela dvojica – Talj i Koblenc.“

U stvarnosti, međutim, za tablom nisu sjedila dvojica, već trojica!

Upravo sam se spremao da legnem kada je zazvonio telefon.

– Dobro veče, velemajstore! – začuo se glas u slušalici. – Izvinite što vas uznemiravam. Ovdje govori Robert, Mišin ujak. Da li biste mogli da dođete i pomognete nam?

Pošto je od ishoda te partije zavisila i moja sudbina, pristao sam. Dvadesetak minuta kasnije pridružio sam se Talju i Koblencu.

Taljeva pozicija zaista je bila veoma teška, ali forsirani dobitak za Spaskog nismo uspjeli da pronađemo. Kako je kasnije pričao Kotov, ni Boris nije našao jasan put do pobjede. Međutim, pošto se Taljev kralj neprestano nalazio pod udarima protivničkih figura i bio primoran da se stalno povlači, Spaski je na kraju zaključio:

– Sutra ću mu dati mat! A sada je vrijeme za spavanje.

U hotel sam se vratio oko šest sati ujutro, odmah zaspao čvrstim snom, a kada sam se probudio, otišao sam da posjetim rodbinu.

Nastavak prekinute partije igrao se prijepodne. Pošto sam ispunio porodične obaveze, odlučio sam da se pješice vratim do hotela. Usput sam ugledao grupu mladića i čuo njihove radosne povike:

– Talj je šampion! Talj je šampion!

Potrčao sam prema hotelu i tamo saznao da je Talj zaista osvojio titulu prvaka. U nastojanju da matira protivničkog kralja, Spaski je dozvolio Taljevom kralju da prodre u njegovu tvrđavu, pa se odjednom u opasnosti našao upravo njegov kralj.

Suočen sa prijetnjom neizbježnog mata, Boris je bio primoran da preda partiju.

To je značilo da je Talj osvojio prvo mjesto, Petrosjan drugo, Bronštajn treće, a ja četvrto. Spaski je, zajedno sa Polugajevskim, podijelio peto i šesto mjesto.

Tek dva mjeseca kasnije u časopisu „Šahovska Moskva“ objavljena je detaljna analiza majstora V. Čehovera, koji je dokazao da je Spaski u odloženoj poziciji ipak imao forsirani dobitak. Bilo je potrebno samo da iz korijena promijeni plan napada.

Avanture u posljednjem kolu

Međuzonski turnir održan je u jesen iste godine u Portorožu, u Jugoslaviji, na obali Jadranskog mora. Pored naše četvorke – M. Talja, T. Petrosjana, D. Bronštajna i mene – nastupili su i S. Gligorić, B. Larsen, L. Sabo, F. Olafson, P. Benko, M. Filip, O. Pano, A. Matanović, L. Pahman, sasvim mladi R. Fišer i još niz istaknutih majstora.

Međutim, mi i strani učesnici igrali smo po različitim pravilima. Na prijedlog naše Šahovske sekcije (tako se tada zvala Šahovska federacija SSSR-a), FIDE je ograničila broj predstavnika jedne zemlje na Turniru kandidata na najviše četiri. Na prvi pogled, ta ideja djelovala je sasvim razumno: izbor izazivača svjetskog prvaka trebalo je da ima istinski međunarodni karakter. Ali o tome nešto kasnije.

Prema pravilima usvojenim na Kongresu FIDE u Moskvi 1956. godine, na Turnir kandidata plasiralo se pet prvoplasiranih sa međuzonskog turnira. Međutim, pošto su Smislov, kao bivši svjetski prvak, i Keres, kao drugoplasirani sa prethodnog Turnira kandidata, već imali pravo direktnog učešća, iz naše četvorke čak ni teoretski kandidati mogla su postati samo dvojica!

Naravno, nama se to nije dopadalo, a ni ostali učesnici nijesu bili zadovoljni. Smatrali su nepravednim što se sada plasira samo pet igrača, dok ih je na prethodnom međuzonskom turniru bilo čak devet. Zato su se obratili Kongresu FIDE, koji je tih dana zasijedao u Jugoslaviji, sa zahtjevom da se broj mjesta poveća.

Više od polovine turnira proveo sam u vodećoj grupi, na trećem mjestu, iza Talja i Petrosjana. Međutim, ni ta pozicija mi nije donosila ništa.

Pred početak trinaestog kola učesnicima je saopštena radosna vijest: broj mjesta koja vode na Turnir kandidata povećan je na šest, a za sovjetske predstavnike – na tri.

„U naletu radosti“, baš u tom kolu izgubio sam od Olafsona. Poslije toga Bronštajn i ja počeli smo pažljivo da pratimo jedan drugoga, poput biciklista u trci na ispadanje, čekajući ko će prvi posustati.

Sve je odlučeno u samoj završnici.

Četiri kola prije kraja sjeo sam i izračunao svoje izglede. Do kraja su me čekale partije bijelim figurama protiv Lajoša Sabooa i Aleksandra Matanovića, a crnim protiv Ludeka Pahmana i Miroslava Filipa.

Računica je bila jednostavna: ako osvojim dva i po poena, plasiraću se među kandidate. Za to je bilo dovoljno da dobijem jednu partiju i da nijednu ne izgubim.

Nažalost, taj plan nisam uspio da ostvarim. Osvojio sam pola poena manje – pobijedio sam Matanovića, ali sam izgubio od Saboa.

„Don Kihot“ i njegov „Rosinant“

U posljednjem kolu čak dvanaest igrača još je imalo šanse da se plasira na Turnir kandidata. Ja sam igrao protiv Čehoslovaka Filipa, a Bronštajn protiv Filipinca Kardosa. David je imao pola poena više od mene.

U mojoj partiji sa Filipom dugo se održavala složena i neizvjesna pozicija. Da bi pobjedom sigurno obezbijedio mjesto među šestoricom najboljih, Bronštajn je odlučio da rizikuje i ušao je u oštro komplikovanu igru. Međutim, Filipinac je igrao iznenađujuće dobro i, kada je partija prekinuta, imao je sasvim realne izglede na pobjedu.

Pred sam kraj kola Filip i ja dogovorili smo remi. To je značilo da je vrlo vjerovatan diobni plasman.

Ali u igri su bili i drugi kandidati za prolazak na Turnir kandidata.

Talj, Gligorić, Petrosjan, Benko i Fišer bili su ispred nas i bez problema su se plasirali u narednu fazu. Ostao je još Olafson, u čijoj su se partiji protiv Kolumbijca Degrejfa, u vremenskoj oskudici, događala prava čuda. Na 37. potezu Degrejf je mogao da osvoji čitavog topa, ali tu mogućnost nije primijetio, pa je prekinuta pozicija izgledala potpuno izjednačeno.

U slučaju remija posljednje, šesto mjesto koje je vodilo dalje dijelili bi Bronštajn, Averbah, Sabo, Matanović, Olafson i Pahman.

Za večerom smo već počeli da razgovaramo o predstojećem dodatnom turniru, kada je dotrčao uzbuđeni Pahman i saopštio neprijatnu vijest:

– Upravo sam bio kod Kolumbijca. Degrejf je zapisao potez koji gubi partiju!

Sutradan ujutro dogodilo se upravo ono što se i očekivalo: Bronštajn je izgubio, Olafson pobijedio i tako postao učesnik Turnira kandidata.

Sjećam se da je jednog slobodnog dana među učesnicima turnira i njihovim trenerima organizovano takmičenje u izvođenju savremenih plesova. Van konkurencije bio je pravi majstor bugi-vugija i rokenrola – Florensio Kampomanes, trener Kardosa i budući predsjednik FIDE.

Po povratku u Moskvu Petrosjan, Bronštajn i ja podnijeli smo Predsjedništvu Svesavezne šahovske sekcije protest zbog diskriminacije sovjetskih šahista. Podržao nas je i šef naše delegacije u Portorožu, tadašnji načelnik Šahovskog odjeljenja, L. Abramov.

(Nastaviće se)