Moskva 2012
Portret šampiona
Blisko se družeći sa Botvinikom tokom nekoliko godina, pokušavao sam da shvatim njegov karakter, njegovu suštinu. U početku me je, kao sagovornik, prosto očarao. Njegovi pogledi i razmišljanja bili su nekonvencionalni, originalni, ponekad čak i paradoksalni. Rasuđivao je trezveno i logično, uvijek nastojeći da prodre do same suštine pojave. Otopljavanje političke klime tih godina pružalo je dovoljno tema za razmišljanje. Iz poštovanja, ali i zbog razlike u godinama, obično sam ga slušao ne prekidajući ga i ne pokušavajući da osporim njegove zaključke. Međutim, jednom sam ipak pokušao da mu u nečemu protivrječim. Istog trenutka naišao sam na zid. Moji argumenti ga nisu zanimali; činilo se da je sopstvene stavove smatrao posljednjom i konačnom istinom.
Prije mene je, osim Ragozina, trening partije sa Botvinikom igrao i I. A. Kan, takođe u njegovoj vikendici. A u slobodno vrijeme između partija morao je da sluša monologe svjetskog prvaka.
– Ne možete ni da zamislite kakav je čudak taj Kan – rekao mi je jednom Botvinik. – Jednom smo mirno razgovarali, kad je on, ni iz čega, odjednom postao uvrijeđen, otišao sam da šeta po šumi i demonstrativno se nije pojavio na ručku!
Kasnije sam se usudio da o tom događaju upitam Ilju Abramoviča. Uz zajedljiv osmijeh odgovorio je:
– Botvinik smatra da je svjetski prvak ne samo u šahu, iako je u svemu ostalom sasvim običan čovjek!
Težnja Mihaila Moisejeviča da o svemu ima sopstveno mišljenje mogla ga je skupo koštati. Godine 1954. uputio je pismo sekretaru Centralnog komiteta KPSS za ideologiju, P. N. Pospelovu, u kojem je iznio svoje stavove o pitanju da li je socijalistička revolucija na Zapadu moguća bez Trećeg svjetskog rata.
Botvinikov stav bio je oštro kritikovan u zabilješci partijskog funkcionera pod naslovom „O greškama M. M. Botvinika“, koja se čuva u arhivu Centralnog komiteta.
Posebno je upečatljiv posljednji pasus tog dokumenta:
„’Bilješke’ Botvinika predstavljaju interesantan primjer ispoljavanja buržoaske ideologije lejburističkog tipa i straha od kapitalističkog okruženja. Smatram da M. Botvinika treba pozvati u Odjeljenje za propagandu i agitaciju Centralnog komiteta i objasniti mu antimarxistički karakter njegovih bilježaka. Ukoliko, pak, bude istrajavao u svojim nekomunističkim pogledima, čini mi se da ne može ostati član Partije.“
Očigledno je razgovor u Centralnom komitetu ipak održan. Na to ukazuje pokajničko pismo svjetskog prvaka, koje se takođe čuva u istom arhivu. U njemu se zahvaljuje na ukazanoj pažnji i strpljivom objašnjenju njegovih grešaka. Time je incident bio okončan.
Sjećam se jedne novogodišnje večeri koju smo, zajedno sa porodicom Botvinik, dočekivali u društvu. Bio je izuzetno raspoložen. Popio je čitavu čašu šampanjca, iako inače gotovo nikada nije pio alkohol. Zatim je počeo ples. Mihail Moisejevič je sa velikim žarom zaigrao čarlston, ples svoje mladosti, prilično vješto izvodeći složene plesne korake. Iznenadio sam se i rekao da nikada ne bih pretpostavio da posjeduje takav talenat. On je to primio kao nešto sasvim prirodno i odmah se pohvalio da je jednom imao priliku da pleše sa Galinom Ulanovom i da je čak i ona, sama Ulanova, u plesu zaostajala za njim!
Kan je, izgleda, bio u pravu: Botvinik je sebe smatrao šampionom doslovno u svemu.
Iako je u Botviniku bilo mnogo dobrih osobina, u cjelini mi se činio kao mizantrop koji od ljudskog roda nije očekivao ništa naročito dobro. Otuda njegovo nepovjerenje prema ljudima, sumnjičavost i podozrivost. To se jasno vidi i u njegovoj autobiografskoj knjizi „Ka ostvarenju cilja“. Pišući o ljudima koje je sretao na svom životnom putu, gotovo za svakoga uspijeva da pronađe neku tamnu stranu, oboji ga posebnom nijansom crne.
Nije isključeno da u šahu osobine poput sumnjičavosti, nepovjerenja, pa čak i izvjesne paranoje mogu biti korisne, jer igrača tjeraju da stalno strahuje od protivnikovih namjera, da uvijek bude oprezan i na oprezu. Ali u svakodnevnom životu…
Jedne nedjelje moja supruga je došla u vikendicu Botvinikovih i donijela svježu tortu iz kafea „Nacional“, koji je tih godina bio čuven po vrhunskim poslastičarskim proizvodima. Trebalo je vidjeti s kakvim su zadovoljstvom svi za stolom navalili na tortu. Sam domaćin, međutim, nije je ni dotakao. Prošao je cio dan, i tek za večerom, kada se torta ponovo našla na stolu, Botvinik je sebi dozvolio da je proba, pošto se prethodno uvjerio da su svi koji su je jeli za ručkom živi, zdravi i da im ništa nije bilo.
Nema sumnje da je Botvinikova najveća osobina bila njegova izuzetna usmjerenost ka cilju. Još kao mladić postavio je sebi zadatak da postane svjetski prvak u šahu i dosljedno je išao ka tom cilju, odlučno odbacujući sve što bi moglo da ga omete na tom putu.
Botvinik pobjeđuje… Beriju
Usmjerenost ka cilju odlikovala je ne samo Botvinika kao šahistu, već podjednako i Botvinika kao čovjeka. Kada bi sebi postavio neki cilj, nije bilo sile koja bi ga mogla zaustaviti.
Evo priče koju mi je mnogo godina kasnije ispričao zamjenik predsjednika Sportskog komiteta Postnikov (prenosim je svojim riječima).
Pošto je postao svjetski prvak, Botvinik je odlučio da sagradi sebi vikendicu. I to ne bilo gdje, već na jednom od najprestižnijih mjesta u Podmoskovlju – na Nikolinoj gori, gdje je tih godina živjela sama elita sovjetske inteligencije: pjesnik S. Mihalkov, akademik L. Kapica, pisac F. Panferov i konstruktor aviona V. Mjasiščev.
Nikolina gora nalazi se u blizini rijeke Moskve, u zoni zaštite gradskog vodoizvorišta, koja je tada bila pod neposrednom nadležnošću ministra unutrašnjih poslova Lavrentija Berije. Pošto je Beriji uputio pismo sa molbom, Botvinik se istovremeno obratio tadašnjem predsjedniku Sportskog komiteta A. Apolonovu (o kojem sam već govorio), zamolivši ga da podrži njegov zahtjev.
Poslije izvjesnog vremena Apolonov je naložio Postnikovu da pozove Botvinika i saopšti mu da je Berija odbio njegovu molbu. Postnikov je pozvao Mihaila Moisejeviča i prenio mu riječi predsjednika Sportskog komiteta.
– Dozvolite da se poslužim vašom „vertuškom“ – iznenada je zamolio Botvinik.
„Vertuška“ je bio naziv za posebnu državnu telefonsku mrežu kojom su se koristili najviši državni funkcioneri. Dobivši dozvolu, Botvinik je brzo okrenuo broj. Bilo je očigledno da je bio spreman na ovakav razvoj događaja i da nije imao namjeru da odustane.
U slušalici se začuo glas:
– Kod telefona Maljenkov. S kim razgovaram?
– Dobar dan, Georgije Maksimilijanoviču! Ovdje govori svjetski prvak Botvinik. Molim vas da me primite zbog jednog manjeg pitanja.
(U to vrijeme, krajem četrdesetih godina, Maljenkov je bio jedan od Staljinovih najbližih saradnika.)
– Odakle zovete?
– Iz Komiteta za fizičku kulturu.
– Čekam vas za dvadeset minuta na Starom trgu. Propusnica će vas čekati.
Istorija ne bilježi kako je protekao taj razgovor. Međutim, već poslije sedam dana u Sportski komitet stigla je službena depeša. U njoj je pisalo:
„Povodom molbe druga M. M. Botvinika…“
Ministru šumarstva, drugu Orlovu. Izdvojiti toliko i toliko kubnih metara drvne građe za druga M. M. Botvinika.
Ministru saobraćaja, drugu Beščevu. Obezbijediti prevoz drvne građe do naselja Nikolina gora.
Predsjedniku Moskovskog gradskog sovjeta, drugu Popovu. Dodijeliti plac na Nikolinoj gori za vikendicu druga M. M. Botvinika.
Glavnoj arhitektonskoj upravi Moskovskog gradskog sovjeta. Staviti drugu M. M. Botviniku na raspolaganje tipski projekat vikendice.
Sve troškove snosi drug M. M. Botvinik.
Ali najvažniji je, naravno, bio potpis – I. Staljin.
Tako je Botvinik uspio da nadigra svemoćnog Beriju!
Sa Botvinikom sam se razišao 1959. godine. Bilo je to ovako.
Vraćao sam se avionom iz Tbilisija u Moskvu sa još jednog prvenstva države. Sa mnom su putovali i Talj, kao i njegov trener A. Koblenc.
– Imam jedan prijedlog za tebe – obratio mi se Koblenc, sa kojim sam odavno bio u prijateljskim odnosima. – Miša i ja smo odlučili da ti ponudimo da učestvuješ u njegovim pripremama za Turnir kandidata, a da na samom turniru budeš njegov zvanični sekundant.
Ponuda da sarađujem sa Taljem me je zainteresovala. Iako prema Botviniku nisam imao nikakvih obaveza, ipak sam, mirne savjesti radi, odlučio da se prethodno posavjetujem s njim.
Saslušao me je, ali nije rekao ni riječ.
Njegovo ćutanje shvatio sam kao znak odobravanja i odmah sam poslao telegram u Rigu da prihvatam ponudu.
Koliko sam, ipak, slabo poznavao Botvinika!
Moj postupak doživio je kao izdaju i od tada mi više nikada nije ponudio da zajedno igramo trening partije.
(Nastaviće se)