Moskva, 2005.
TEJMUR RADŽABOV (nastavak)
– Kako provodiš slobodno vrijeme? Imaš li omiljeni način odmora?
– Živim pored mora – time je sve rečeno. Volim da se bavim sportom: igram tenis i stoni tenis, šutiram fudbalsku loptu. Ponekad jednostavno šetam gradom.
– Kada izađeš na kaspijsko šetalište, prepoznaju li te prolaznici?
– To se dešava već dugo, vjerovatno nekih pet godina. Počeli su da me prepoznaju poslije prvih ozbiljnijih uspjeha – na omladinskim prvenstvima svijeta i Evrope, kao i kada sam igrao protiv Garija Kasparova u finalu moskovskog Gran prija.
A kada sam ga pobijedio u Linares 2003, o tome su izvještavali svi mediji, a na televiziji je čak emitovana i posebna informativna emisija posvećena tom događaju!
– Mijenja li se stereotip da je Baku grad Kasparova pojavom Tejmura Radžabova?
– Postepeno ljudi počinju da nas porede. Naravno, poslije teškog jermensko-azerbejdžanskog sukoba promijenio se i mentalitet ljudi. Ranije su u Bakuu svi navijali za Kasparova. Sada je Kasparov Rus. Zato mogu sa sigurnošću da kažem da su u našem malom „meču“ u Linaresu svi u Azerbejdžanu navijali za mene.
– Kako objašnjavaš to što se za samo nekoliko godina kod vas pojavilo toliko talentovanih momaka? Ti, Mamedjarov, Husejnov, Gašimov…
– Oni su oduvijek postojali. Samo je šira javnost malo znala o njima. A sada su momci počeli da pobjeđuju na turnirima, pa se o njima i priča!
Sjećam se da smo jednom Vugar Gašimov, Gadir Gusejnov i ja zauzeli prva tri mjesta na prvenstvu Evrope. Tako smo se redom smjenjivali po uzrastima. Ja sam bio malo ispred, ali to nije mijenjalo suštinu – među nama je uvijek postojala žestoka konkurencija. Međutim, privatno smo bili i ostali u dobrim odnosima.
Sada je prosječna starost olimpijske reprezentacije Azerbejdžana svega 17 godina, a svi momci imaju rejting blizu 2600! Takvo nešto ne postoji nigdje drugo i, naravno, borićemo se za najviša mjesta na svim ekipnim takmičenjima.
Osim toga, osjeća se briga državnog rukovodstva za sportiste. Predsjednik države postao je Ilham Alijev, koji istovremeno vodi (i ranije je vodio) Nacionalni olimpijski komitet Azerbejdžana. Mnogo je uradio za razvoj sporta u Azerbejdžanu, a posebno za šah.
– Da li se lično poznajete? Jeste li razgovarali?
– Dok Ilham nije bio predsjednik, razgovarali smo. Interesovao se za moj život, uspjehe i planove za budućnost. Pomagao je svima nama, mladim šahistima, i moralno i materijalno.
-Kakvi su planovi za 2004. godinu?
– Igrati, raditi, napredovati – sve kao i uvijek! Kada pola godine živiš u stalnoj napetosti, kada svake dvije-tri sedmice slijedi novi turnir, veoma je teško stati i mirno pogledati oko sebe. Sada ću imati vremena da bez žurbe analiziram rezultate svoje igre i izvučem potrebne zaključke. Posla još ima napretek.
– A ako te ne budu pozivali na velike turnire, hoćeš li se razočarati?
– To me ne bi uvrijedilo. Takve stvari se dešavaju: pruže ti priliku da odigraš nekoliko turnira, a onda, bez ikakvog objašnjenja, prestanu da te pozivaju. Ne treba ići daleko po primjere. Ruslan Ponomarjov je sa rejtingom blizu 2700, sa 18 godina, imao vrlo malo ozbiljnih poziva; oni su počeli da stižu tek kada je postao svjetski prvak. Ili Aleksandar Griščuk – poslije Nju Delhija, gdje je stigao do polufinala, stalno je igrao, a sada, kada pripada eliti, čini se da igra čak i manje.
Meni je sada najvažnije da radim na sebi i da postajem jači. Uspjeh na nekom zatvorenom turniru ili jakom openu nije mi toliko važan koliko da naučim da zaista dobro igram šah!
Godine 2004. Tejmur Radžabov se ponovo našao među učesnicima superturnira u Linaresu. Ovoga puta nastupio je znatno bolje: osvojio je 50% poena, zabilježio dvije pobjede i dva poraza, te podijelio četvrto-peto mjesto sa Veselinom Topalovom. Zaostao je samo pola poena za Garijem Kasparovom i Peterom Lekom, odnosno jedan poen za Vladimirom Kramnikom. Iza njega su ostali Aleksej Širov i Fransisko Valjeho. U drugom kolu pažnja javnosti bila je usmjerena na partiju Kasparov – Radžabov. Svima je još bilo svježe sjećanje na njihov susret iz prethodne godine, kada je mladi šahista iz Bakua senzacionalno savladao prvog igrača svijeta. Poznavajući Kasparovljev karakter, nije bilo teško pretpostaviti da Radžabova u ovom duelu čeka veoma težak zadatak. Ipak, zahvaljujući upornoj i preciznoj odbrani, uspio je da izbori remi.
********
Na Svjetskom prvenstvu u Libiji (jun–jul 2004) Tejmur Radžabov uspio je da stigne do polufinala. Redom je pobijedio Bartela (Poljska), Nilsena (Danska), Bakroa (Francuska), Smirnova (Rusija) i Domingeza (Kuba).
U polufinalu je protivnik mladog Bakuanca bio iskusni Majkl Adams. Njihov meč od četiri partije završen je rezultatom 2,5:1,5 u korist Engleza. U finalu je, kao što je poznato, Adams izgubio od Rustama Kasimdžanova (Uzbekistan), koji je tako postao novi FIDE svjetski prvak.
Može se reći da je upravo u tom ciklusu Radžabov bio bliže nego ikada tome da se popne na šahovski tron.
Međutim, 2004. godine Tejmur je imao svega 17 godina. Može se pretpostaviti da su njegove najveće pobjede tek bile pred njim.
(Nastaviće se)