Moskva 2012
Neuspjeh u Njujorku
Prošlo je nešto više od mjesec dana i ponovo smo otputovali preko okeana, ovoga puta u Sjedinjene Američke Države, kako bismo odigrali meč protiv Amerikanaca koji nije bio održan 1953. godine.
Otiske prstiju nam nisu uzimali, ali su naše kretanje ograničili na Njujork i gradić Glen Kov, gdje su zaposleni u sovjetskoj misiji pri Ujedinjenim nacijama obično provodili vikende u svom odmaralištu.
U odnosu na sastav koji je igrao u Argentini bilo je nekoliko promjena. Ekipu je sada predvodio Smislov, koji je upravo odigrao neriješen meč za titulu svjetskog prvaka protiv Botvinika. Sam svjetski šampion nije želio da igra, pravdajući se umorom poslije meča. Umjesto Ragozina, vođa delegacije bio je Postnikov.
Naša reprezentacija bila je očigledno jača i ostvarili smo ubjedljivu pobjedu. Međutim, dvojica naših igrača nastupila su ispod očekivanja – Tajmanov i ja.
Moj protivnik bio je Donald Birn, mlađi brat poznatog velemajstora.
Igrao sam veoma nervozno. U prvoj partiji previdio sam jednostavan skakačev prodor i ostao bez kvaliteta. U drugoj sam se revanširao. A u trećoj se dogodio veoma neprijatan incident.
U vremenskoj stisci odigrao sam posljednji potez prije vremenske kontrole i pritisnuo sat. Iako je moja zastavica visila, na satu je ostalo najmanje još jedan minut. Amerikanac, koji je igrao bijelim figurama, razmišljao je o svom 41. potezu. Odjednom je pogledao na sat i pozvao sudiju.
Ispostavilo se da je moja zastavica pala.
Šta se dogodilo?
Po svemu sudeći, istovremeno su radila i moja i protivnikova kazaljka. To je značilo ili da je sat bio neispravan ili da nisam dovoljno snažno pritisnuo dugme, pa se moj sat nije zaustavio. Kako god bilo, činjenica je bila da sam prekoračio vrijeme i dosuđen mi je poraz.
Taj neprijatni događaj potpuno me je izbacio iz ravnoteže. Čitave noći nisam mogao da zaspim, neprestano razmišljajući o tom porazu.
Ujutro sam odlučio da prošetam, tim prije što su tog dana bila odigravanja prekinutih partija, a ja nijednu nisam imao.
Međutim, zazvonio je telefon.
– „Ideš u naše predstavništvo pri Ujedinjenim nacijama“, rekao mi je Postnikov. „Treba da pomogneš Kotovu u analizi prekinute pozicije.“
– „Dmitrije Vasiljeviču“, zamolio sam ga, „nisam čitavu noć spavao, osjećam se veoma loše. Potreban mi je odmor.“
– „Ništa, ništa! Otići ćeš, analiziraćeš, pa ćeš se poslije odmoriti“, odgovorio je.
To me je razbjesnilo.
– „Nigdje neću ići!“
Spustio sam slušalicu i otišao u grad.
Kotov je uspješno završio odigravanje. Spasio je veoma tešku poziciju, a u analizi su mu pomogla dvojica naših rezervnih igrača.
Tog dana Postnikov se ponašao kao da me ne primjećuje. Ali već sjutradan, svega sat prije početka partije, pozvao me je u svoju sobu i održao mi pravi bukvicu.
– „Kako si se usudio da ne poslušaš moje naređenje?“ – vikao je.
Ponovo sam pokušao da mu objasnim da je trebalo da razumije u kakvom sam stanju bio, da mi je bio potreban odmor i prilika da se psihički oporavim. Dodao sam i da neposredno prije partije nije vrijeme za ovakvu raspravu.
Ali njega to nije zaustavilo.
– „Baš me briga za tvoju partiju! Ti si dužan da slušaš rukovodioca!“
Kada sam sjeo za tablu, ruke su mi se tresle.
Vrlo brzo stekao sam gotovo dobijenu poziciju, ali nisam mogao da se skoncentrišem. Upao sam u vremensku stisku, najprije ispustio veliku prednost, a zatim i remi.
Za konačan rezultat meča moj poraz nije imao nikakav značaj – pobijedili smo ubjedljivo. Međutim, zajedno sa mojim neposluhom prema rukovodstvu, imao je posljedice koje će se kasnije pokazati veoma ozbiljnim.
Organizacione mjere
Da sam tada imao više životnog iskustva, još poslije sukoba s Romanovim u Moskvi shvatio bih da se nada mnom nadvijaju tamni oblaci i da će biti dovoljno da napravim samo jedan pogrešan korak kako bi to odmah bilo iskorišćeno protiv mene.
Sada, kada sam im sam dao povod, sve ostalo bilo je samo pitanje, kako bi se reklo, „birokratske tehnike“.
Prilikom podnošenja izvještaja Romanovu o rezultatima meča, Postnikov je posebno naglasio moj loš rezultat i moje „nesportsko“ ponašanje. Odmah su uslijedile organizacione mjere.
Izbačen sam iz reprezentacije, a godinu dana nisam smio da putujem u inostranstvo. Iako sam bio aktuelni prvak države, nisu me uvrstili ni kao rezervu u olimpijsku reprezentaciju.
Mnogo godina kasnije, razmišljajući o toj priči i njenim posljedicama, shvatio sam da u tadašnjem sistemu drugačije gotovo nije ni moglo da bude. Uz to, nisam imao nikakve uticajne zaštitnike.
Predsjednik Sportskog komiteta smatrao je, ne bez razloga, da šampioni lako postanu uobraženi i da ih s vremena na vrijeme treba spustiti na zemlju. A Postnikov je prema meni gajio ličnu netrpeljivost. Još u slučaju međuzonskog turnira stao sam na put njegovom favoritu Tolušu.
Ko je imao koristi od mog izbacivanja iz reprezentacije?
Moje mjesto u olimpijskoj ekipi pripalo je Kotovu.
Tako sam postao jedini prvak države koji nikada nije nastupio na Šahovskoj olimpijadi.
Kada sam u svom sportskom društvu „Zenit“ ispričao šta mi se dogodilo, jedan od njegovih rukovodilaca objasnio mi je vrlo slikovito:
– „Sam si kriv! Raspravljati se sa pretpostavljenima isto je što i mokriti uz vjetar!“
Odmah mi je savjetovao i da pristupim Komunističkoj partiji Sovjetskog Saveza. Kako je rekao, u tom slučaju imaće više povjerenja u mene i biću bolje zaštićen od nepravednih optužbi.
Dvije godine kasnije, ubrzo poslije XX kongresa Partije, kada je Nikita Hruščov na zatvorenoj sjednici javno osudio Staljina i kada se Partija, barem formalno, ogradila od njegovih zločina, podnio sam zahtjev za prijem u Partiju. Godine 1957. postao sam njen član.
Ne krijem da mi je članstvo u Partiji zaista donijelo jednu važnu prednost.
Počeli su da me postavljaju za vođu šahovskih reprezentacija. Najčešće sam istovremeno obavljao dužnosti rukovodioca ekipe, trenera i prevodioca, što je, uzgred, odgovaralo i Sportskom komitetu, jer je na taj način štedio znatna sredstva.
Što se tiče zaštite od nepravednih optužbi, o tome će biti riječi kasnije.
Ali, kao što često biva, svako zlo nosi i nešto dobro.
Pošto sam bio udaljen od takmičenja, uspio sam da na vrijeme završim i predam za štampu prvi tom knjige „Šahovske završnice“.
(Nastaviće se)