Moskva, 1978.
******************
Sl. 5. Hronogram partije tipa „š.šuls – štoperica“
(partija J. Smejkal – A. Karpov, Lenjingrad, 1973)
U centru hronograma (sl. 7) nalazi se nulta linija besmislene igre, iznad su minute utrošene pri svom potezu bijelog; ispod – minute utrošene crnog.
Pri opštem pogledu na grafikon vremena vide se dvije grupe visokih vrhova: kod bijelog na potezima 8–12, a kod crnog na potezima 19–23. Znači li to da teška mjesta za bijelog nisu bila teška za crnog, i obrnuto? Nipošto. Mi smo jednostavno propustili pomoćne vrhove crnog na potezima 11–14 i bijelog na potezima 18–24. Vrhovi crnog počinju u trenutku kada se vrhovi bijelog gase, dok su sekundarni bijelog vrhovi kao da uhvatili glavne vrhove crnog u viljušku. Da bismo razumjeli ove zakonitosti, treba se prisjetiti da u borbi dvojice oštrih šahista obojica žele da pobijede, ali u početnoj fazi bijeli prvi nastoje da krenu naprijed. Zato su vrhovi često pomjereni.
Zapravo, postoji dijagonalna simetrija, koju je lako uočiti ako se pogleda veliki broj grafikona.
Sl. 6. Tipičan hronogram oštre partije, odigrane forsiranom varijantom. Brojevi na apscisi označavaju brojeve poteza, a isprekidana linija ograničava vremenski interval koji u prosjeku otpada na jedan potez (3,75 min).
Dakle, prve poteze bijeli je napravio računajući na osvajanje centra i dobijanje pozicije sa većim prostorom. To su sigurne linije 1–7. Bljesak na 8. potezu objašnjava se neočekivanim potezom, a na 9. mogućnošću izbora između nekoliko ravnopravnih poteza. Brzi potez 10, izgleda, bio je uzrok vrhova 11–12, pošto se pri bližem razmatranju ispostavilo da je pozicija kojoj partneri stremе velikom brzinom složena i da im očigledno izmiče iz ruku. Zato je pad na potezima 13–17 svjedočanstvo rušenja planova otvaranja.
U 16. potezu bijeli stupa u mirne pregovore s partnerom, ali doživljava neuspjeh; inicijativa je, prije, na strani crnog. Vrhovi 18–19–20 imaju prinudni karakter. Da bi spriječio partnera da razvije stratešku ofanzivu, bijeli pronalazi skrivenu kombinacionu mogućnost da iskoristi snagu topa koji se nalazi na sedmoj horizontali.
Slabi bljeskovi crnih linija govore samo o tome da prijetnje bijelogh nisu opasne, jer je maksimum koji može postići – da zadrži poziciju oko ose remija. Ali kada je u 21. potezu bijeli postavio protivnika pred neophodnost izbora između dugih konkretnih varijanti – ovamo ili onamo – crni troši maksimalno vrijeme u ovoj partiji na jedan potez, jer će kasnije biti nemoguće ispraviti grešku.
Sl. 7. Hronogram partije D. Bronštajn – B. Larsen
Zatim vrhovi postepeno zamiru, što govori da teškoća više nema. Međutim, upravo takvo zamiranje često pomaže da se pronađe trenutak u kojem protivnik nije maksimalno iskoristio resurse pozicije.
Pošto uporedo s grafikonom vremena analiziramo i šahovske situacije, prilično brzo otkrivamo da, iako varijanta 25 svjedoči o odlučnosti bijelog, sam potez damom nije dobar. Istovremeno, varijante 22 i 24 bijelog, kao i varijante 21 i 23 crnog, prije svjedoče o tome da je pozicija puna energije i da rješavanje nastalih kombinacija nipošto nije jednostavno.
Da li je bijeli bio u cajtnotu, jer se često igra brzo ne svojom voljom, već zbog nedostatka vremena? Ne, imao je 20 minuta. U nastaloj oštroj situaciji bijeli je bio dužan da razmišlja najmanje 15 minuta. Pozicija – iznijeli smo je na dijagramu (sl. 8) – kritična je za čitav dvoboj i upravo ona kojoj je bijeli težio, a ni crni nije imao ništa protiv kada su stvorili svoj maksimalni vremenski vrh na potezu 21.
Šta se onda dogodilo? Odgovor na ovo pitanje daje B. Larsen. Prepustimo mu riječ: „…na ovaj prirodni potez utrošio sam 14 minuta, a ostalo mi je, kao i bijelom, jedva pola sata. Ali dok je Bronštajn čekao na ovaj potez, vidio je da je nešto previdio! Počeo je da se nervira… Kada sam konačno dao šah, Bronštajn je razmišljao 11 minuta; već je gotovo izgubio prisebnost.“
Panika! Od preostalih 18 minuta Bronštajn na ovaj potez troši samo dvije
Bijeli: Bronštajn — Crni: Larsen. Starоindijska odbrana.
1. d4 (0) Sf6 (0) 2. c4 (1) g6 (0) 3. Sc3 (1) Lg7 (0) 4. e4 (2) d6 (0) 5. Le2 (10) 0-0 (1) 6. Lg5 (11) c5 (2) 7. d5 (12) e6 (4) 8. Sf3 (22) h6 (8) 9. Lf4 (42) exd5 (14) 10. exd5 (43) Te8 (15) 11. Sd2 (56) Sh5 (32) 12. Lg3 (1.13) Lg4 (39) 13. 0-0 (1.15) Sxg3 (41) 14. hxg3 (1.15) Lxe2 (57) 15. Kxe2 (1.17) Lxb2 (57) 16. Tb1 (1.17) Lg7 (1.02) 17. Txb7 (1.17) Sd7 (1.06) 18. Sf4 (1.41) Sb6 (1.10) 19. Te1 (1.47) Lc3 (1.19) 20. Se4 (1.53) Lxe1 (1.26) 21. Te6 (1.53) Lxf2+ (1.46) 22. Kxf2 (2.01) f5 (1.47) 23. Dg4 (2.02) Tf8+ (2.01) 24. Kg1 (2.12) Tf6 (2.03) 25. Dh3 (2.14) Df8 (2.08) 26. Sg5 (2.21) Tf1+ (2.14) 27. Kh2 (2.22) Tf5 (2.15) 28. Sxe6 (2.26) Txh5 (2.15) 29. Dxh5 (2.27) gxh5 (2.15) 30. Txf8 (2.27) T1xf8 (2.15). Bijeli predaje.
U zagradama je navedeno vrijeme u minutima, a zatim u satima i minutima, koje je svaki od partnera utrošio do trenutka predaje reda za potez protivniku – od ukupno dva sata i trideset minuta.
Sl. 9. Bilo koji od ovih šablona kod šahiste izaziva sjećanja na stotine partija igranih tim varijantama otvaranja.
Sl. 10. Hronogrami tri partije iz meča za prvenstvo svijeta D. Smislov – M. Botvinik (1957), odigrane Francuskom odbranom.
Autori se svesrdno zalažu za šahovske grafikone vremena, potpuno svjesni teškoća njihove analize. Prije svega treba reći da velemajstori nikada ne razmišljaju o poziciji koju imaju pred sobom. To znači da, osim u krajnjoj stresnoj situaciji cajtnota, oni ne razmišljaju o narednom potezu – oni ga znaju. Velemajstori razmišljaju o posljedicama tog poteza kroz 1, 2, 3, 4, 5 i više poteza; pokušavaju – često im to uspije, a ponekad ne – da mentalnim pogledom prate varijante koje se granaju iz najbližih varijanti i da, propuštajući dobijene pozicije kroz sito trenutne procjene, pokušaju da shvate gdje će, u kom pravcu, biti lakše ostvariti ovu ili onu ideju napada, organizovati čvrstu odbranu, postaviti pred protivnika teži stvaralački ili tehnički zadatak. Tu se krije najvažnija strana šahovskog talenta – sposobnost da se vidi bez table.
(Nastaviće se)