„Knez Miškin šahovskog carstva“
O životu i stvaralaštvu majstora Seleznjeva
VLADIMIR NEJŠTADT, VLADIMIR PAK
Donjeck 2007
Zdravo, Harkove! (nastavak)
Neko vrijeme Aleksej Aljehin je još odolijevao pritiscima, ali je u 12. broju časopisa „Šah i dama u radničkom klubu (64)“ za 1928. godinu (a potom i u drugim izdanjima) objavljeno njegovo pismo.
Pismo redakciji
Poštovani druže uredniče,
Povodom nedavnog antisovjetskog istupa u Parizu svjetskog šampiona u šahu Aleksandra Aljehina, koji se nalazi u emigraciji, molim Vas da objavite sljedeću moju kratku izjavu.
1. Govoreći o šahovskom pokretu u SSSR-u, Aleksandar Aljehin je, između ostalog, rekao da „u periodu političkog ugnjetavanja jedni u šahu traže zaborav od svakodnevne samovolje i nasilja, dok drugi u njemu crpe snagu za novu borbu i kale svoju volju“. Kao što je poznato, prvi dio te rečenice, o „ugnjetavanju, zaboravu i slično“, on odnosi na šahovski pokret u SSSR-u.
Nije teško pobiti apsurdnost ove tvrdnje, jer je šah u SSSR-u zapravo jedno od sredstava kulturnog uzdizanja radnih ljudi i tokom godina proleterske revolucije dostigao je kod nas procvat kakav nigdje u svijetu nije viđen.
U Sovjetskom Savezu radni ljudi u šahu vide sredstvo za kaljenje volje u borbi za nova dostignuća, kako na polju socijalističke i kulturne izgradnje, tako i za dalje jačanje volje u borbi protiv bjelogardejskih bandi.
Što se, pak, tiče „zaborava“, njega u potpunosti prepuštam onima koji se nalaze u emigraciji, jer onima koji su zaista otrgnuti od stvaralačkog rada na korist radničko-seljačke zajednice ne preostaje ništa drugo.
2. Osuđujem svaki antisovjetski istup, bez obzira od koga dolazio, bilo da je, kao u ovom slučaju, riječ o mom bratu ili o bilo kome drugom.
3. Otkako je Aleksandar Aljehin 1921. godine napustio granice SSSR-a, nisam održavao niti održavam bilo kakve veze s njim.
4. U potpunosti se slažem sa člankom Nikolaj Vasiljevič Krilenko objavljenim u šestom broju časopisa „Šahovski listok“ povodom pomenutog istupa Aleksandra Aljehina.
Harkov
A. Aljehin.
Za Aleksandra Aljehina sve to predstavljalo je težak udarac. Prekidale su se sve niti koje su ga povezivale sa Rusijom — sa rodbinom i bliskim ljudima, sa prijateljima šahistima, kao i sa redakcijom časopisa „Šah“, čiji je urednik bio Nikolaj Ivanovič Grekov i sa kojim je Aljehin sarađivao još od 1922. godine.
Istovremeno su se konačno pokvarili i odnosi između dvojice Alekseja — Aljehina i Seleznjeva. Od sredine 1928. godine Seleznjev je već živio odvojeno. Počeo je da pije. Gotovo sasvim je zapostavio muziku, a za bavljenje njome ionako nije imao odgovarajuće uslove. Tek bi ponekad zasvirao violinu.
Druženje sa harkovskim šahistima nije mu donosilo naročitu radost. Port, Janušpoljski, Ojstrah, Popovič, Romaškevič, Taslenko, Korovin, Ordelj, Rutštejn, Tereščenko i Serbinov bili su osjetno slabiji od maestra po igračkoj snazi. Grigorenko je često bio zauzet nastavničkim, uredničkim i drugim poslovima. Mladi Kirilov više je razmišljao o školovanju nego o šahu.
Velike nade Seleznjev je polagao u nastup na Petom prvenstvu Ukrajine, koje je održano u Odesi od 29. maja do 10. juna 1928. godine. Sada je već bio punopravan član sveukrajinske šahovske organizacije i mogao je zvanično da se bori za titulu prvaka republike.
Uostalom, prijatno je biti šahovski kralj, makar i samo Ukrajine!
Prvenstvo je okupilo najbolje šahiste republike, izuzev Fjodor Bogatirčuk. Upornu borbu za prvo mjesto vodili su Odesiti Vilner i Tardijan, Harkovljani Kirilov i Seleznjev, kao i Rozenštajn iz Čerkasa i Kijevljanin Pogrebiski. Neuspješno je nastupio prošlogodišnji prvak Rauzer, koji je pretrpio tri poraza i ostao izvan kruga osvajača nagrada.
U skladu sa svojom snagom odigrali su Ruso, Grigorenko, Ratner, Teslenko, Šapiro, Lerner, Ordelj i drugi. Na kraju su prvo i drugo mjesto podijelili Vilner i Kirilov sa po 11 poena iz 15 partija. Poen i po iza njih zaostali su Seleznjev i Tardijan, koji su podijelili treće i četvrto mjesto. Među šest najboljih našli su se još Rozenštajn i Pogrebiski.
Seleznjev je ostvario pet pobjeda, devet partija remizirao i pretrpio samo jedan poraz — od svog harkovskog kolege Grigorenka. Zanimljivo je da nijedan učesnik nije prošao bez poraza: Vilner i Kirilov izgubili su odlučujuće partije upravo od Seleznjeva. Tardijan je izgubio od Rozenštajna, koji je, sa svoje strane, zabilježio čak pet poraza, uključujući i onaj od Odesita Gusisa, koji je zauzeo pretposljednje mjesto.
Još ranije, krajem 1927. godine, Griša Zaharčenko predložio je Seleznjevu da posjeti mali rudarski grad Čistjakovo.
— Oleksa Sergejeviču, nedavno sam bio tamo kod očevog brata. Rudari su jednostavni ljudi, posao im je težak. Ali kako samo vole šah! Čuli su za vas i veoma vas žele ugostiti. Dočekaće vas kao pravog gosta.
U decembru iste godine Seleznjev i Zaharčenko posjetili su Donbas. Na iznenađenje maestra, u tom malom rudarskom gradu zaista je cvjetao šahovski život. Upravo je bio završen treći turnir rudara lokalnog rudnika, na kojem je pobijedio Taras Nikoljski. Sindikalni komitet obezbijedio je vrijedne nagrade: radio-prijemnike, šahovske časovnike, nove šahovske garniture, džepne satove, servise, samovare i štofove za odijela. Dolazak majstora izazvao je izuzetno interesovanje. Seleznjev je morao da održi četiri simultanke. Ukupno je odigrao 103 partije: pobijedio je u 82, izgubio 12, a 9 završio remijem. Nikoljski, Bojko, Iščenko, Bek, Grečkin i Skljarov uspjeli su da u lijepom stilu savladaju pobjednika prvenstva Ukrajine. Sam Seleznjev je veoma pohvalno govorio o njihovoj igri.
Nakon toga Seleznjev je demonstrirao igru naslijepo — istovremeno je igrao protiv šest protivnika ne gledajući u šahovsku tablu. Četiri partije je dobio, dok je dvije izgubio, od Nikoljskog i Zaharčenka.
A gosta su zaista dočekali na najvišem nivou; čak ni u prijestonicama nikada nije uživao toliku pažnju. Smjestili su ga u najbolju sobu doma za goste, obezbijedili mu besplatnu ishranu, svuda ga vozili u laganoj kočiji i darovali mnoštvom poklona. Osim toga, platili su mu putne troškove od Harkova i nazad, te izdvojili pristojan novčani honorar. I, naravno, gotovo svakodnevno su priređivali prijateljske večere uz obilje pića.
Jednom riječju, Aleksej Seleznjev bio je veoma zadovoljan putovanjem i tokom prve polovine 1928. godine još je dva puta posjetio Donbas.
U međuvremenu, njegov igrački nivo počeo je postepeno da opada. Godine su činile svoje, a osjećao se i nedostatak jake takmičarske prakse. Nekoliko puta Seleznjev je dolazio u Moskvu, viđao se sa rodbinom i razgovarao sa bratom. Njegov brat, Dmitrij Sergejevič, i dalje je radio u željezničkom resoru i igrao na amaterskim turnirima. Početkom 1927. godine ekipa željezničara, koju je predvodio Dmitrij Seleznjev, osvojila je prvenstvo Moskve.
Aleksej Seleznjev je svraćao i u Savjet šahovskih sekcija Svesaveznog savjeta za fizičku kulturu. Tamo su na njegovo pitanje: „Kada će konačno završiti moje progonstvo?“ samo slijegali ramenima, govoreći da to ne zavisi od njih i da oni nisu donijeli tu odluku.
Jedino što su mogli učiniti za Seleznjeva bilo je da ga uključe u turneje sovjetskih majstora po zemlji. Tako je majstoru Seleznjevu dodijeljena IV ruta: Harkov, Rostov na Donu, Kavkaske Mineralne Vode, Dagestan, Baku, Nahičevan, Erivan, Tiflis, Bordžomi, Batum, crnomorska obala do Novorosijska, Krasnodar, Taganrog i povratak u Harkov. Na put je trebalo krenuti u drugoj polovini maja.
Ostale rute polazile su iz Moskve (jedna iz Lenjingrada) i obuhvatale centralni dio zemlje, Povolžje, Ural, Sibir, Daleki istok, Bjelorusiju, Kazahstan, Turkmenistan i Uzbekistan. Na te turneje upućivani su majstori poput Fjodor Duz-Hotimirski, Nikolaj Grigorjev i drugih.
Tokom boravka u mjestima, majstorima je bilo obavezno da mu isplaćuju dnevnicu u iznosu od 5 rubalja i obezbijede besplatan smještaj. Pored toga, za svako nastupanje (simultanka, predavanje, konsultaciona partija i drugo) moralo se dodatno platiti 5 rubalja. Majstora nije bilo dozvoljeno zadržavati duže od tri dana. Glavno odgovorno lice za organizaciju ovih majstorskih turneja bio je odgovorni sekretar Svesavezne šahovsko-damne sekcije V. Jermеjev.
Ljeti 1928. godine A. Seleznjev je učestvovao na III Sjevernokavkaskom pokrajinskom prvenstvu, održanom u Rostov na Donu. Rezultati turnira bili su sljedeći:
- Sokolov (Rostov) – 10 poena iz 14;
- Seleznjev (van konkurencije) – 9,5;
- Macijevski (Novočerkask) – 9;
- Korolkov (Krasnodar) – 8,5;
5–7) Androsov (Novorosijsk), Borisenko (Novorosijsk), Pavlov (Rostov) – po 8;
8–10) Grigorjev (Rostov), Zverhovski (Stavropol), Radčenko (Briuhovecka) – po 7,5; - Alalski (Šahti) – 7;
- Šemenberg (Grozni) – 6;
- Brailovski (Rostov) – 4,5;
- Stojanov (Taganrog) – 4;
- Egorov (Pjatigorsk) – 0.
Pobjednik je bio 22-godišnji Grigorij Sokolov, prvak Rostova iz 1926. godine. On, kao i majstor Seleznjev, nije izgubio nijednu partiju, ali je uspio da ga prestigne za pola poena.
1928.godina bila je posljednja u harkovskom periodu života Seleznjeva. Prihvatio je ponudu da se preseli u Donjeck.
(Nastaviće se)