V. I. Linder, I. M. Linder
Šahovska enciklopedija
Moskva, AST • Astrel, 2004
SABO (Szabó) Laslo (1917–1998), mađarski velemajstor, kandidat za svjetsko prvenstvo pedesetih godina. Šah ga je naučio otac kada je imao šest godina. Sa 14 godina počeo je da igra na turnirima, a tri godine kasnije postao je majstor i prvak Mađarske (1935).
Tridesetih godina pobijedio je na turniru u Hastingsu (1938/39) i dva puta igrao na Šahovskim olimpijadama. U periodu 1946–1979 učestvovao je na 88 međunarodnih turnira; od toga je 21 put osvojio prvo mjesto, a 30 puta bio drugi ili treći. Posebno se izdvajaju njegove pobjede na novogodišnjim turnirima u Hastingsu (1947/48, 1949/50, 1973/74), u Budimpešti (1948, 1965) i Parizu (1964, 1966), kao i prva mjesta na velikim turnirima u Valenciji (1949), Zagrebu (1964), Sarajevu (1972), Hilversumu (1973), Kapfenbergu (1976) i Helsinkiju (1979).
Krajem četrdesetih i pedesetih godina Sabó se afirmisao kao jedan od najjačih šahista svijeta. U periodu 1947–1964 deset puta je igrao na zonskim turnirima, a tri puta na turnirima kandidata: u Budimpešti (1950), Zurichu (1953) i Amsterdamu (1956). Na posljednjem od njih Sabó je bio najbliže vrhu svjetskog šahovskog Olimpa, podijelivši 3–7. mjesto sa David Bronštajnom, Efimom Gellerom, Tigranom Petrosjanom i Borisom Spaskim, dok su ispred njih završili samo Vasilij Smislov i Paul Keres.
Počevši od 1952. godine Sabó je devet puta igrao na Šahovskim olimpijadama i sedam puta na ekipnim prvenstvima Evrope.
Stil igre Sabóa bio je agresivan i kombinacioni; stalno je težio inicijativi i napadu. Pred nama je partija odigrana na 14. Šahovskoj olimpijadi.
Sabo –Štalberg
Lajpcig 1960
1.d4 Nf6 2.c4 g6 3.Nc3 Bg7 4.e4 d6 5.Bg5 h6 6.Bh4 c6 7.f4 Qb6 8.Qd2 Na6 9.Be2 Nc7 10.e5 dxe5 11.fxe5 Nd7 12.Nf3 c5 13.Bf2 0–0 14.dxc5 Qa5 15.0–0 Ne6 16.Rab1! Nxe5 17.Nxe5 Bxe5 18.Qxh6 Nf4 19.Bf3 Qc7 20.Rbe1 Bg7 21.Qh4 Bf6 22.Qg3 Bxc3 23.bxc3 e5 24.Bd5! Rd8
25.Bd4! Nxd5 26.Rxe5 Nxc3 27.Bxc3 1–0
Razvoju šaha u Mađarskoj Sabó je mnogo doprinio i svojim društvenim i književnim radom: uređivao je šahovske rubrike u periodičnim izdanjima, radio sa sestrama Žužom Polgar, Sofijom Polgar i Judit Polgar, te objavljivao knjige, od kojih je najpoznatija ona izdana 1981. u Budimpešti pod naslovom „50 godina – 100 000 poteza!“.
SALOV Valery (r. 1964), ruski velemajstor, bio je kandidat za svjetsko prvenstvo krajem osamdesetih godina. Od 1991. godine živi u Spaniji.
Šah igra od šeste godine. Prve lekcije dobio je u Lenjingradskom domu pionira u Petrogradu. Partije Bobija Fišera i stvaralaštvo Mihaila Botvinika postali su za Valerija oni „kontinenti“ u šahovskom okeanu znanja na kojima je izgradio temelje svojih stvaralačkih težnji.
Godine 1980, u francuskom gradu Le Havre, Salov je osvojio Svjetsko prvenstvo za mlade do 17 godina. Ipak, odluku da postane profesionalni šahista nije donio odmah. Završio je Ekonomski fakultet Lenjingradskog univerziteta, odlučivši — kako je sam priznao — da krene stopama Anatolija Karpova. Niz sjajnih sportskih uspjeha krajem osamdesetih postao je presudan za izbor njegovog životnog puta.
Godine 1987. podijelio je 1–2. mjesto na Prvenstvu SSSR-a (izgubivši dodatni meč za titulu od Alexandra Beljavskog rezultatom 1:3) i na međunarodnom turniru u Syracuseu (sa Johann Hjartarsonom), čime je postao kandidat za svjetsko prvenstvo. U osmini finala kandidatskih mečeva izgubio je od Janaa Timmana rezultatom 2,5 : 3,5 (1988).
Na istorijskom 55. prvenstvu SSSR-a Salov je podijelio 3–4. mjesto, iza Anatolija Karpova i Garija Kasparova, a velemajstor Mark Tajmanov nazvao ga je jednim od junaka turnira:
„Da nije bilo njegovih iscrpljujućih trinaest prekinutih partija! Salov je kasnije priznao da je i sam pomišljao da negdje predahne i sačuva snagu, ali je iznutra osjećao da ‘igra ide’, vjerovao je u uspjeh i nijednog trenutka sebi nije dao popust. U Salovu se osjeća i karakter, i upornost, i zanimljiva stvaralačka individualnost, i napokon sportska ambicija. Uostalom, on je, možda, bio jedini od svih učesnika koji se nije plašio da uđe u rivalstvo s Kasparovom i Karpovom i koji je sebi postavljao najviše ciljeve. Treba li kuditi takav maksimalizam, čak i ako je donio poneko razočaranje?“
Postepeno je Valery Salov postajao jedan od glavnih kandidata na prilazu šahovskom Olimpu. Odlično je nastupio u ciklusu Svjetski kup u šahu (1988–1989), zauzevši ukupno 3. mjesto, iza „nerazdvojivog para“ Gari Kasparova i Anatolija Karpova, a ispred još 22 vodeća velemajstora. Na turniru Svjetskog kupa u Rotterdamu Salov je pobijedio Karpova i time ga lišio prvog mjesta.
Godine 1991. Salov odlazi u Špaaniju. Njegovi rezultati i dalje ostaju stabilno visoki. Pobijedio je na superturnirima u Amsterdamu (1991, zajedno sa Nigelom Shortom, ispred Karpova i Kasparova) i u Wijk aan Zee-u (1992, zajedno sa Borisom Gelfandom ispred Korčnoja i Hibnera). U njima je odigrao 22 partije protiv vodećih šahista svijeta, dobio 7 i nije izgubio nijednu!
Istina, Salov je sa žaljenjem morao priznati da se „zarazio virusom praktičnosti i da prije svega razmišlja o tome kako da ne izgubi“. Ali njegove remi partije — to je borba „do posljednjeg metka“.
Stalno radeći na usavršavanju svoje igre, Salov postiže naročito impresivne rezultate 1993–1994: ulazi među deset pobjednika međuzonskog turnira u Bielu (1993), pobjeđuje na izuzetno jakom meč-turniru u Buenos Ajresu (1994), gdje su, uzgred, sve partije igrane sicilijanskom odbranom!
Ponovo izašavši u kandidatsku fazu borbe za svjetsko prvenstvo po rezultatima iz Biela, u osmini finala ubjedljivo je pobijedio A. Halifmana (5:1!), a u četvrtfinalu — J. Timana. U nizu partija meča sa Timanom Salov je još jednom pokazao da je brilijantan majstor završnice. .
Salov – Timman
Sanghi Nagar, 1994
7. partija meča
[Salov,V]
1.d4 Nf6 2.c4 e6 3.Nc3 Bb4 4.e3 c5 5.Bd3 Nc6 6.Nge2 cxd4 7.exd4 d5 8.cxd5 Nxd5 9.0–0 0–0 10.Bb1 Be7 11.Qd3 g6 12.Qf3! [12.Rd1 e5! 13.dxe5 Nxc3=] 12…Nxc3 13.bxc3 Bd7 14.Be4 Rc8 15.Rd1 [15.Bh6 Re8 16.Rad1 Bg5=] 15…f5 [15…b6!?] 16.Bd3 Na5 17.Bh6 Rf7 18.Qe3 Nc4 19.Bxc4 Rxc4 20.Re1! ×e6 20…Qc8 21.Bg5 e5! [21…Bf8 22.h4ƒ] 22.h4 exd4 23.cxd4 Qd8! 24.Rac1 Bxg5 25.hxg5 Rxc1 26.Rxc1 f4? [26…Re7! 27.Qd2 Bc6 28.Nf4 Rd7„] 27.Nxf4 Qxg5 28.Nd3! Qxe3 29.fxe3±
29…Bf5 [29…Bc6!? 30.Ne5 Rf6±] 30.Ne5 Re7 31.g4! Be4 32.g5! Kg7 33.Kf2 h6 34.gxh6+ Kxh6 35.Kg3 Kg5 36.a3 b6? [36…Rh7™ 37.Rf1 Bf5™ (37…Rh1 38.Nf7+ Kh5 39.Rxh1+ Bxh1 40.Kf4+-) 38.e4! Rh3+ (38…Bxe4 39.Nf7+ Kh5 40.Rf2! g5 41.Rh2+ Kg6 42.Rxh7 Kxh7 43.Nxg5++-) 39.Kg2 Bg4 40.d5 Rxa3 (40…Re3 41.Nf7+ Kh4 42.Rh1+ Bh3+ 43.Rxh3+ Rxh3 44.d6 Rd3 45.e5 g5 46.e6+-) 41.Nxg4 Kxg4 42.d6 Rd3 43.e5+-] 37.Rf1! Bd5 38.Rf4! Rc7 39.e4 Bb3 [39…Rc3+ 40.Nf3++-] 40.Rg4+ Kh5 41.Kf4!+- Bf7 42.d5 Be8 43.Rg3 Kh6 44.d6 1–0
Tim senzacionalniji bio je ishod njegovog polufinalnog meča za prvenstvo svijeta protiv G. Kamskog početkom 1995. u Indiji. Salov je izgubio rezultatom 5,5 : 1,5 (+0, −4, =3)! Odajući priznanje igri, a naročito fizičkoj pripremljenosti protivnika, on je istovremeno prigovorio na svoju nedovoljno dobru pripremu za takmičenje.
Po mišljenju veoma iskusnog trenera (velemajstora I. Zajceva), Salov je „pregorio“ u toj pripremi, jer je smatrao da je konačno nastupio njegov „zvjezdani čas“ u borbi za svjetsko prvenstvo.
„Moguće je — pisao je Zajcev na stranicama časopisa 64 u članku posvećenom meču — da je jedan od glavnih uzroka Salovljevog poraza upravo u tome (šahisti to ne vole, tačnije, stide se da to priznaju) što je on previše čekao i žudio za ovom borbom i pristupio joj sa nekakvim uzvišenim i svečanim raspoloženjem. Upravo takvu grešku svojevremeno je napravio B. Spaski 1972. prije meča sa R. Fišerom… Može se, sa izvjesnom dozom iskrenog žaljenja, reći da ovoga puta nije uspio da pokaže sve ono za šta je ovaj talentovani šahista sposoban.“
Ako je u januaru 1995. Salov zauzimao 3. mjesto na rejting-listi FIDE iza Kasparova i A. Karpova (Elo koeficijent — 2715), u narednim godinama njegovi uspjesi postali su rjeđi: u junu 1997. bio je 12. na svijetu (2680), 1999. — 28. (2656), a u januaru 2001. i godinu dana kasnije nije čak ušao ni među 100 najboljih…
(Nastaviće se)