„Knez Miškin šahovskog carstva“
O životu i stvaralaštvu majstora Seleznjeva
VLADIMIR NEJŠTADT, VLADIMIR PAK
Donjeck 2007
Izgubljeno sjećanje
…Jednog oblačnog oktobarskog dana 2005. godine jedan od autora ove knjige posjetio je Triberg. Sipila je sitna, dosadna kiša. Ali, uprkos ružnom vremenu, hoteli, mjestašca i privatni pansioni bili su puni gostiju. Veličanstven planinski vazduh i zadivljujući prizori Švarcvalda privlačili su turiste u svako doba godine.
Od željezničke stanice lokalnim autobusom stižem do centra gradića.
— Kako da pronađem kuću Bogoljubova? — pitam na njemačkom prolaznike koje srećem. Neki zbunjeno sliježu ramenima. Drugi nesigurno gledaju oko sebe i savjetuju mi da se obratim gradskom magistratu. Ali onda jedan niski momak s naočarima samouvjereno pokazuje negdje u stranu: tamo, kaže, iza ovih zgrada.
Ulicom Hauptstrasse prolazim pored hotela „Viktorija“, gradske vijećnice, policijske uprave i banke, uzbrdo, bliže planinama. Ovdje glavna ulica Tribergа skreće udesno. Tu se nalaze prodavnica suvenira, čuveni muzej satova poznat širom Njemačke, kao i Heimat Museum (lokalni zavičajni muzej).
Odavde počinje i ulica Wallfahrtstrasse, koja vodi daleko u planine. Zastajem ispred kuće broj 19. Pored nje se ne može proći ravnodušno, jer je na fasadi ogromnim crvenkasto-smeđim slovima ispisano HAUS BOGOLJUBOW („Kuća Bogoljubova“).
Natpis, izveden starinskim slovima, izblijedio je. I sama kuća, u poređenju sa okolnim zgradama koje se naslanjaju na nju, izgleda stara i zapuštena. Mreža sitnih pukotina presijeca grubo okrečene sivkaste zidove. Paučina je obavila sporedna vrata kroz koja su, očigledno, nekada ulazili stanari pansiona. Sićušna baštica sa uvelom travom i izgužvanim biljkama očigledno vapi za njegom…
Na fasadi zgrade nalazi se mnoštvo kuka nepoznate namjene. Možda su na njih kačili prozorske kapke, a možda su tu nekada visile table s natpisima. Na vratima glavnog ulaza nalazi se prorez za poštu i stare mesingane pločice sa imenima: „E. Bogoljubow“ i „W. Stockberger“. Desno od vrata su dugmad zvona. Ali na moje uporne pozive niko se ne odaziva.
Stojim i čekam. Sa obje strane vrata nacrtane su šahovske figure: kralj, kraljica, top, lovac, konj i pješak.
Negdje u dubini kuće upalilo se svjetlo, ali se odmah zatim ugasilo. Kasnije će komšije ispričati da su se svi stanari kuće odavno razišli kud koji, a da je ostala samo vremešna kćerka velemajstora, koja ni sa kim ne razgovara, nikuda ne izlazi i nikoga ne prima. Naravno, neko je povremeno obilazi, ali u ovom trenutku staratelj nije prisutan.
Prošlo je više od pola vijeka od smrti J. D. Bogoljubova. Ovdje, u Tribergu, sahranjen je njegov pepeo. Ali zar je moguće da je ovaj izvanredni šahista, čovjek složene sudbine, prepušten zaboravu?
Pored kuće, uz put, postavljen je pano na drvenim nogarama. Na njemu je naslikan portret, a natpis kaže da je ovdje živio šahovski velemajstor J. Bogoljubov.
Rijetki prolaznici ravnodušno prolaze pored kuće i panoa. Mnogi mještani znaju da postoji takva kuća i ko je u njoj živio. Ali kada treba nešto detaljnije da ispričaju o Bogoljubovu, nailaze na teškoće. I gotovo da više nema staraca koji se sjećaju tog čovjeka.
A da je upravo ovdje, u Tribergu, u Bogoljubovljevoj kući mnogo godina živio Aleksej Seleznjev, nažalost, nije mogao da se prisjeti niko. Čak ni u šahovskom klubu…
…Veličanstveno se uzdižu živopisne planine Švarcvalda. Možda je upravo ovim stazama često šetao Aleksej Seleznjev. Odlazio je daleko, sve do čuvenog vodopada Wasserfall, najvišeg u Njemačkoj. Zavirivao je u kućice lokalnih pastira, pokrivene crvenim crijepom, pio divno mlijeko alpskih krava, divio se jelenima na planinskim padinama.
Ili je možda u samom gradu, lagano šetao ulicama Altstrasse ili Gartenstrasse, igrao šah na verandama kuća, sjedio s prijateljima uz kriglu piva u Bergkafeu…
Turnir za turnirom
Bogoljubov je neprestano bio na putovanjima: trebalo je igrati i igrati kako bi prehranio porodicu. Godina 1921 — druga nagrada u Tribergu (među učesnicima je bio i Aljehin, koji je, naravno, postao pobjednik), tamo isto drugo–treće mjesto u manjem meč-turniru, učešće (bez nagrade) na turniru u Budimpešti. Godina 1922 — briljantan uspjeh u Pještjanima, peta nagrada u Londonu, učešće na turniru u Hastingsu, drugo–četvrto mjesto u Margateu. Godina 1923 — prvo–treće mjesto zajedno sa Aljehinom i Marocijem u Karlsbadu, učešće na turniru u Moravskoj Ostravi. Godina 1924 — veliki međunarodni turnir u Njujorku. Na posljednjem Bogoljubov nije nastupio naročito uspješno, ali je ipak zaradio oko trista dolara.
Dakle, u julu 1923. godine Šahovski savez Čehoslovačke organizovao je u gradu Moravska Ostrava (danas Ostrava) međunarodni turnir, povodom otvaranja industrijske izložbe. Bio je značajan već po tome što je prvi put poslije meča za prvenstvo svijeta sa Kapablankom (1921) na takmičenju nastupio Emanuel Lasker. Zanimljivo je i to što su se susreli predstavnici dva različita pravca — klasici Taraš i Rubinštajn, te glasnogovornici takozvanog hipermodernističkog pravca — Reti i Tartakover. Obe strane su više puta istupale u štampi sa tekstovima u kojima su objašnjavale svoje poglede na igru, na ulogu i značaj pješačkog centra, uticaj figura i razvoj snaga u otvaranju.
Lasker se nije upuštao u polemike. Uvijek je više volio da sve dokazuje praktičnom igrom za tablom. Iskusni velemajstor odigrao je turnir sa velikim poletom i uvjerljivo osvojio prvo mjesto, ne pretrpjevši nijedan poraz. Pedesetogodišnji korifej igrao je kao u mladim danima — smjelo, oštro i maštovito.
Turnir u Moravskoj Ostravi značajan je i po tome što je na njemu Aleksej Seleznjev postigao, vjerovatno, svoj najveći uspjeh u cijeloj šahovskoj karijeri. Turnir je okupio izvanredan sastav: Lasker, Reti, Grinfeld, Tartakover, Bogoljubov, Eve, Taraš i Seleznjev. U suštini, bilo je to velemajstorsko takmičenje, a Seleznjev je tamo dospio dobrim dijelom zahvaljujući podršci svog prijatelja Jefima Bogoljubova.
Iza Alekseja Seleznjeva ostali su takvi šahovski asovi kao što su Bogoljubov, Rubinštajn, Taraš, Špilman, Tartakover i Euve. Ruski maestro igrao je lako, sa velikim poletom, u svom omiljenom pozicionom stilu.
Samo su Bogoljubov i Grinfeld uspjeli da natjeraju Seleznjeva na neprijatno „predajem se“, dok Lasker, Reti, Taraš i Rubinštajn nisu uspjeli da savladaju tvrdoglavog majstora.
Jefim Bogoljubov igrao je neujednačeno. Novine su isticale krajnju nepažnju Bogoljubova u partijama protiv očigledno slabijih protivnika, čime su objašnjavani njegovi porazi od Gromadke i Pokornog.
Učesnici turnira u Moravskoj Ostravi. Sjede (slijeva nadesno): Tic (organizator turnira), Bogoljubov, Lasker, Taraš, G. Volf, Reti, Grinfeld, Eve. Stoje: Seleznjev, Gromadka, Valter, Pokorni i trojica organizatora.
(Evo iste fotografije kompjuterski restaurirane od strane Stanimira ILIĆA, kanadskog majstora koji je i prethodne fotografije izoštrio i obojio)
Na turniru su bile ustanovljene nagrade: 4000, 3000, 2000, 1500, 1200, 800 i 500 čeških kruna. Pored toga, bile su predviđene i četiri nagrade za najljepše partije. Lasker je, osim nagrade, dobio još i 10 hiljada kruna za učešće na turniru.
Savijeli Tartakover, briljantni šahovski novinar i književnik, ovako je opisivao jedno obično veče poslije kola u Ostravi:
„Poslije pravednih napora majstori se okupljaju u kafeu ‘Rojal’. Špilman se udubio u čitanje novina i, poput pravog bankara, prije svega se interesuje za kurs valuta. Holandski novinar Šelfhut razgovara sa velemajstorom Laskerom, koji istovremeno piše članak za ‘Telegraf’. Eve je takođe zauzet pisanjem opširnih članaka za amsterdamske novine, dok njegov prijatelj Reti već gubi strpljenje, jer želi što prije da ode u bar. Bogoljubov i Tartakover po strani, sa promjenljivim uspjehom, vode ‘blic’ borbe uz kontrolu vremena usporenu dvostruko. Za susjednim stolom dr Taraš i Volf analiziraju posljednju teorijsku novinu Grinfelda.“
U februaru 1924. godine na italijanskom ljetovalištu Merano održan je međunarodni turnir uz učešće 14 velemajstora i majstora. Aleksej Seleznjev je, poslije uspjeha u Moravskoj Ostravi, bio rado viđen gost na evropskim takmičenjima i zato je sa zadovoljstvom prihvatio poziv. Jefim Bogoljubov nije mogao da mu pravi društvo, jer se pripremao za učešće na velikom međunarodnom turniru u Njujorku, zakazanom za mart iste godine.
Uprava lječilišta uložila je znatna sredstva kako bi turnir privukao pažnju čitavog šahovskog svijeta, a popularnost Merana porasla i, samim tim, povećao se priliv turista i gostiju na odmoru. Ne treba kriti da je nedavni rat ne samo donio razaranje i inflaciju, već je i odbio mnoge od želje da posjećuju ljetovališta. Gubitke su trpjela odmarališta Italije, Francuske i Švajcarske.
Turnir u Meranu ušao je u istoriju šahovskih takmičenja po tome što je upravo ovdje prvi put isprobana nova metoda odbrane u daminom gambitu. Ova varijanta, koja je dobila naziv meranska, kasnije je postala veoma popularna. Pojavila se u partiji Grinfeld — Rubinštajn. U budućnosti su vrijedan doprinos razvoju teorije ove varijante dali V. Sozin, M. Botvinik, V. Smislov, M. Eve, M. Talj, B. Larsen, A. Jusupov, Lj. Ljubojević i drugi poznati šahisti.
(Nastaviće se)