
Moskva 2012
U drugoj školi
Naredne godine majci je uspjelo da me prebaci u Devetu školu, koja se nalazila blizu naše kuće. Do nje je uskim ulicama trebalo desetak minuta hoda, ali ako bih preskočio dvije ograde – što sam, uzgred, najviše volio da radim – stizao bih za svega pet minuta.
Drugi razredi pohađali su nastavu u drugoj smjeni, koja je obično počinjala u jedan sat poslije podne. To mi je sasvim odgovaralo, jer sam mogao da se naspavam. Istina, nešto kasnije, kada je sestra malo porasla, dobio sam obavezu da je vodim u vrtić, pa sam ponovo morao rano da ustajem.
Deveta škola sagrađena je 1902. godine novcem bogate trgovkinje Medvednikove i prije revolucije nosila je naziv Medvednikovska gimnazija. Imala je tri velike i prostrane sale. Jedna je bila namijenjena školskim svečanostima i priredbama, u drugoj se nalazila biblioteka, a u trećoj, na samom vrhu zgrade, održavali su se časovi fizičkog vaspitanja.
U toj školi (koja je kasnije postala 59. škola) više nisam imao problema da se uklopim među vršnjake. Vjerovatno sam do tada već stekao dovoljno iskustva u druženju, pa sam se brzo upoznao sa svima.
…
Na času pjevanja ispostavilo se da nemam drugi glas, kao većina dječaka, već prvi, kakav su imale mnoge djevojčice. Zato me je, kada smo uvježbavali neku pjesmu ili romansu, nastavnica muzike Vera Pavlovna postavljala u red zajedno sa djevojčicama.
Nešto kasnije od učenika nižih razreda formiran je školski hor. Nastupali smo sa pjesmama i romansama ne samo u školama već i u raznim domovima kulture.
Sjećam se jedne neprijatne, ali danas smiješne zgode.
Jednom je majka dobila bon za dječje galoše, (gumene navlake za cipele) koje su tada bile prava rijetkost, pa sam postao njihov srećni vlasnik. Dok mi ih je obuvala, ozbiljno me je upozorila:
– Samo gledaj da ih ne izgubiš!
A baš te večeri naš hor nastupao je u klubu „Kaučuk“. Prije početka koncerta presvukli smo se iza pozornice, a ja sam se našao u nedoumici šta da radim sa galošama. Na sebi sam imao crnu somotsku jaknicu, a oko vrata veliku bijelu svilenu mašnu. Sjećajući se majčinog upozorenja, odlučio sam da ne rizikujem i da galoše uopšte ne izuvam.
I eto nas na sceni.
Čim su nas ugledali, gledaoci su zapljeskali. Zaslijepljen jakim svjetlima reflektora, nisam vidio nikoga u sali, kada sam odjednom iz prvog reda začuo glas:
– Pogledaj samo! Ovaj najmanji, sa velikom mašnom, izašao je da pjeva pravo u galošama!
Pjevao sam u školskom horu do četvrtog razreda, a onda mi se dogodila druga muzička priča.
Naime, u našoj kući je bilo klavir. Kada je moja sestra krenula u prvi razred, majka je odlučila da nas djecu nauči da sviramo. Tako se kod nas pojavila neka starica koja nas je podučavala dva puta sedmično.
U početku sam savjesno vježbao ljestvice, a zatim počeo da učim djela kompozitora Gedikea. Ne mogu reći da me je to posebno privlačilo, ali sam, da ne bih rastužio majku, trpio. Nažalost, starica nikako nije uspijevala da me nauči pravilnom držanju ruku.
Istina, mnogo kasnije, kada sam uživo vidio kako svira slavni Vladimir Horowitz, shvatio sam da stvar nije u tome kako držiš ruke, nego u tome da ja jednostavno nisam imao muzički talenat. Osim toga, baš tada sam se zainteresovao za odbojku, a taj sport se teško može uskladiti sa sviranjem klavira.
Do kraja školske godine ostala su još oko tri mjeseca kada je starica došla na „sjajnu“ ideju da na završnoj školskoj priredbi nastupimo moja sestra i ja kao duo: ona da pleše, a ja da je pratim na klaviru.
Za nastup je izabran mornarski ples „Jabločko“ iz baleta kompozitora Reinholda Gliera „Crveni mak“. Sestri se ideja dopala, a ja sam, čim sam vidio note, odmah shvatio da se sa tim djelom neću moći izboriti.
Mnogo godina kasnije, kada sam bio urednik časopisa „Šah u SSSR-u“, među našim autorima bio je kandidat za majstora Oleg Čebotarev – general-major i doktor hemijskih nauka, profesor Vojne akademije za hemijsku odbranu. On nikako nije mogao da postane šahovski majstor i jednom je objavio članak pod naslovom „Svako ima svoj Everest“.
Tako je i „Jabločko“ postalo moj Everest. Jednostavno – bilo je jače od mene.
Dani su prolazili jedan za drugim, a školska priredba se neumoljivo približavala, dok ja nikako nisam uspijevao da bez greške odsviram tu, u suštini, sasvim jednostavnu muziku.
I onda je došlo to jutro.
U gledalištu su bili učenici od prvog do sedmog razreda. Tačke su se nizale jedna za drugom, završavale aplauzima, a ja sam, sjedeći u sali, s užasom razmišljao o svom predstojećem nastupu i izvjesnom neuspjehu.
Konačno, voditelj programa je najavio:
– Sada će učenica prvog razreda „A“ Irina Averbah plesati „Jabločko“, a pratnju će joj na klaviru izvoditi brat, učenik petog razreda „A“ Juri Averbah.
Ustao sam sa svog mjesta i krenuo kao na strijeljanje.
Odjednom mi je sinula ideja: umjesto da krenem ka sceni, brzo sam se uputio u suprotnom pravcu – ka izlaznim vratima.
Ukratko – dao sam se u bijeg.
Istog trenutka mi je postalo nevjerovatno lako i mirno.
A „Jabločko“ je sestra ipak otplesala. Nakon izvjesne zbunjenosti izazvane mojim iznenadnim bjekstvom, našao se dobrovoljac – učenik sedmog razreda – koji je preuzeo ulogu klavirskog pratioca.
Nakon tog incidenta starica je odlučno odbila da više radi sa mnom.
Ipak, majka je napravila još jedan pokušaj da me „pretvori u pijanistu“ i odvela me kod nastavnice muzičke škole koja je živjela nedaleko od nas.
Ona je najprije odlučila da provjeri moj muzički sluh. Postavila me na određeno rastojanje od instrumenta, odsvirala ton „do“ i pitala koja je to nota.
Ja sam već smislio plan kako da se ponašam, pa sam bez razmišljanja odgovorio:
– Re.
– Budi pažljiviji, dječače, i skoncentriši se. Hajde da pokušamo još jednom – rekla je i odsvirala „mi“.
– Fa! – odgovorio sam.
Nakon trećeg, jednako neuspješnog pokušaja, odlučno je zatvorila klavir i zaključila:
– Vaš sin nema sluha. Ne bih preporučila da uči klavir. Od toga ionako neće biti nikakve koristi.
Poslije takvog zaključka muzičke lekcije su završene, a ja sam se u potpunosti mogao posvetiti svom tadašnjem hobiju – odbojci.
(Nastaviće se)