Poslanici mira
SVIJETLA BUDUĆNOST (nastavak)
— Da, to je pravo kino budućnosti — rekao je Tajmanov kada smo uveče analizirali viđeno, okupljeni u jednoj hotelskoj sobi.
— A koliko tek zanimljivog tek dolazi u budućnosti — zamišljeno je rekao Suetin. — Atomska energija će otvoriti takve mogućnosti da će se svi naši pojmovi o životu potpuno preokrenuti.
— Samo je za sada treba više se bojati nego joj se diviti — mračno je primijetio Antošin.
— Šta time misliš? Na š — upitao je Suetin.
— S tim će, mislim, biti završeno — rekao je Tajmanov. — Narodima je dosta da im nad glavom stalno visi prijetnja uništenja.
— Da, volja naroda je jača od atomske prijetnje — podržao ga je Suetin. — Za mir se sada bori čitav svijet, svi najbolji, napredni ljudi zemaljske kugle podržavaju pokret naroda za razoružanje i zabranu atomske energije. A kakvi su to ljudi! Evo, na primjer, naš gostoljubivi domaćin u Lionu, gradonačelnik Eduar Erio. Šteta što ga nijesmo vidjeli!
— Aleksandre Aleksandroviču — obratio mi se Saša Nikitin — vi ste bili kod njega u gostima, obećali ste da ćete o tome pričati. Ispričajte, molim vas, sada.
— Dobro — i ja sam svojim mladim prijateljima prenio sve svoje doživljaje, sva osjećanja koja su me obuzimala tokom tog nezaboravnog susreta.
— Sjetite se s kakvim smo nestrpljenjem čekali susret sa gospodinom Erijom. Međutim, kada smo u subotu ujutro došli u gradsku skupštinu Liona, dočekao nas je jedan čovjek sitnog rasta, vitak i stasit. Rekao je da je gradonačelnik Liona, Eduar Erio, zamolio da prenese šahistima koji su došli u Lion njegove želje za uspjeh. Ali on, nažalost, ne može da dođe jer je bolestan i leži u svojoj kući van grada.
Sjećate se i kako smo, sjedeći u kafiću za stolovima iznesenim po francuskom običaju direktno na trotoar, čekali, prišao mi je predsjednik francuske šahovske federacije Bergman. Saopštio je da za pola sata zajedno sa drugovima iz Bugarske i Čehoslovačke idemo u Erijevu vilu u predgrađu. Uprkos bolesti, izrazio je želju da se s nama sretne i razgovara. Sat kasnije već smo bili na putu ka prigradskom mjestu Bretelj, gdje živi Eduar Erio.
U početku su kroz prozore automobila promicali pejzaži koji su iznenađujuće podsjećali na srednji pojas Rusije: ista sela, ista polja, ista vegetacija. Ponekad bih zaboravio da se vozimo kroz Francusku, i samo bi me francuski jezik mojih saputnika — Francuza Bergmana i Čeha Šajtara — podsjetio na to.
Odjednom se pejzaž promijenio. Uski put je počeo da se uvija, da se prelama i naglo nas je spustio dolje, u klisuru. Nekoliko minuta jurili smo između dvije okomite stijene, a zatim se uspinjali krivudavim putem koji je obavijao planinu. Kroz planinske staze u Kislovodsku, naš automobil se polako penjao sve više i više. Ubrzo se ispostavilo da smo zalutali, pa smo morali da zatražimo pomoć od jednog seljaka koji je naišao. Kada je saznao da idemo kod Erija, sjeo je s nama u automobil i dopratio nas do samog doma gradonačelnika, radosno i ljubazno objašnjavajući put — kao što se gosti vode bliskoj i dragoj osobi. Još jedan zavoj i ušli smo kroz kamenu kapiju i zaustavili se usred dvorišta.
…Lagana, sitna i dosadna kiša koja nas je pratila još od Liona i dalje je padala. Ispred nas se nalazila mala stara kućica. Kako su nam kasnije objasnili, bila je sagrađena još u dvanaestom vijeku. Zidovi od velikih, od starosti potamnjelih kamenih blokova bili su potpuno prekriveni penjačicama, a samo mali prozori izdvajali su se tamnim mrljama na zelenim površinama. Svuda je vladala potpuna tišina, samo su kapi kiše tiho šuštale po lišću žbunja.
Popeli smo se kamenim stepenicama, istrošenim i ispoliranim od koraka ljudi. Na vrhu nas je dočekala mala, živahna žena, obučena u jednostavnu vunenu bluzu. Usprkos godinama koje su joj savile leđa, ta gostoljubiva i srdačna žena zadržala je izuzetnu živost i energiju.
— Gospođa Erio — rekao je Bergman i predstavio nas domaćici.
Pod kišom smo mogli samo letimično da vidimo lijep pejzaž koji se otvarao sa visoke terase stare kuće.
— Po lijepom vremenu odavde se vide Alpi — pričala je domaćica i odmah zatim, pozivajući nas u kuću, rekla: — Izvinite, molim vas, ali gospodin Erio će vas primiti ležeći u krevetu. On je bolestan, pa vas molim da mu oprostite.
Mala, slabo osvijetljena soba bila je ukrašena gravurama. Na krevetu je, oslonjen laktovima na mali stočić, sjedio čovjek odjeven u tamnosmeđi kućni ogrtač. Na nogama je imao filcane papuče, a grudi mu je prekrivao plavi šal na tufne. Energično lice domaćina kao da se nije uklapalo u spore pokrete. Bujna bijela kosa, razbarušene obrve, krupne crte lica, kratki prosijedi brkovi — i, iznad svega, izražajne oči, prijateljske i pune intelekta.
To je bio Eduar Erio. Njegova supruga ga je redom upoznavala sa svima nama, glasno izgovarajući naša prezimena. On nam je dugo i srdačno stiskao ruke. Organizatori su mu ukratko ispričali tok turnira: pažljivo je saslušao sve detalje.
— A kako se hrane učesnici? — bilo je prvo pitanje koje je Erio postavio.
Briga gostoljubivog gradonačelnika Liona za naše potrebe sve nas je dirnula. Požurili smo da ga uvjerimo da je sve u redu, da su svi gosti zadovoljni toplim prijemom koji su imali u Lionu.
Razgovarali smo kratko o rodnom gradu Eduara Erija. Bergman je rekao gradonačelniku da studenti iz nekih zemalja žele da mu uruče skromne poklone. Ja sam stavio na stočić palješku kutiju i okačio pored kreveta crveni sportski vimpel svoje zemlje. Eduar Erio je radoznalo posmatrao kutiju na kojoj je bila fino prikazana scena iz ruske narodne bajke.
— Takvu istu kutijicu jednom mi je poklonio Maksim Gorki — rekao je Erio.
Zajedno sa suprugom Erio je počeo da se prisjeća raznih događaja iz svoje bogate političke biografije.
(Nastaviće se)