„Knez Miškin šahovskog carstva“
O životu i stvaralaštvu majstora Seleznjeva
VLADIMIR NEJŠTADT, VLADIMIR PAK
Donjeck 2007
14.novembra (1912. godine – prim. aut.) održano je veliko šahovsko veče u salama Lovačkog kluba, na kojem je O. S. Bernštajn davao simultanku na 34 table, sa rezultatom: +20 -3 =11; osim toga, D. N. Pavlov je igrao četiri partije istovremeno naslijepo (+2 -2), a odigrana je i konsultaciona partija V. M. Bljumenfelda i V. M. Volkenštajna protiv A. S. Seleznjeva i V. A. Pereljcvajga, koju su dobili prvi…
Živost u klubu održavana je prilično čestim, iako uglavnom ne naročito brojnim simultankama: dvije simultanke dao je Aleksandar Aljehin, iskoristivši svoj boravak u Moskvi; osim toga, nekoliko simultanki održali su najjači igrači prve kategorije kluba: dvije V. M. Bljumenfeld, dvije D. N. Pavlov i jednu A. S. Seleznjev.
Godine 1913. Aleksej Seleznjev dijeli 1–2. mjesto na moskovskom turniru veoma jakog sastava. A ubrzo mu se pruža mogućnost da se, zajedno s drugim moskovskim igračima, suprotstavi samom Kapablanki.
„Šahovski vjesnik“, br. 3, 1914. godine:
„Od 17. do 29. januara održana je turneja genijalnog kubanskog majstora H. R. Kapablanke u Moskovskom šahovskom klubu. Gostovanja mladog Kubanca pobudila su vjerovatno čak i veće interesovanje među moskovskim šahistima i moskovskim društvom nego nekadašnje posjete takvih kolosa kao što su Štajnic, Lasker, Pilsberi i Čigorin. Svaki Kapablankin nastup bio je veoma detaljno opisivan u svim moskovskim novinama…, a u mnogima od njih objavljivani su njegovi portreti i intervjui s njim i njegovim protivnicima…
Od Moskve do Manhajma
Ukupno je Kapablanka u Moskovskom šahovskom klubu nastupio devet puta: 22. i 24. januara u Velikoj sali Lovačkog kluba odigrao je dvije partije protiv O. S. Bernštajna (prvu je dobio Kapablanka, druga je završena remijem), 19. i 26. januara popodne u sali Pravničkog društva odigrane su dvije konsultacione partije — prva protiv V. M. Bljumenfelda i D. N. Pavlova (koju je dobio Kapablanka), druga protiv A. S. Seleznjeva i N. M. Pavlova (završena remijem) i, konačno, 17, 20, 27, 28. i 29. januara održano je pet simultanki.“
U završnoj simultanci 29. januara Kapablanki su se suprotstavili samo igrači prve kategorije i najjači iz druge. Od 21 partije ostvario je rezultat: +13 -5 =3; srećnici koji su uspjeli da pobijede velikog šahistu bili su Aleksej Aljehin, Vigodčikov, Pereljcvajg, Rubcov i Estrin. Seleznjev je bio među trinaestoricom poraženih.
A u pauzi između gostovanja u Moskvi Kapablanka je posjetio Šahovski klub u Serpuhovu, a na tom putovanju pratili su ga Aleksej Aljehin, Viktor Kan i Aleksej Seleznjev. Od 30 partija protiv serpuhovskih šahista veliki „Kubanak” dobio je 28, dok su dvije završene remijem. Pri tome je remi sa gospođom Spaskom po svoj prilici bio posljedica Kapablankine galantnosti.
„Šahovski vjesnik”, br. 6, 1914. godine:
„Rijetko je koja sezona moskovskog šahovskog života bila tako bogata velikim šahovskim događajima kao ova. Tek što među moskovskim šahistima nije izblijedio snažan utisak koji je ostavila igra genijalnog Kubanca H. R. Kapablanke, već im predstoji da se dive igri ‘samog’ Emanuela Laskera, koji već dvadeset godina održava svoju visoku titulu ‘svjetskog prvaka’.
Emanuel Lasker nije prvi put u Moskvi; ovdje je, kao što je poznato, konačno učvrstio svoju titulu ‘kralja šaha’… Lasker je stigao 9. marta iz Berlina, a na stanici su ga dočekali majstor O. S. Bernštajn, V. M. Bljumenfeld i D. N. Pavlov.
Nemilosrdno vrijeme nikoga ne štedi, pa je ostavilo trag, naravno, i na Laskeru, što je bilo naročito primjetno onima koji su ga vidjeli u isto onako cvjetnim godinama u kakvim su svi moskovski šahisti nedavno gledali Kapablanku. Ipak, živahnost, pokretljivost, pričljivost i opšta vedrina ostali su kod Laskera isti kao i prije gotovo dvadeset godina.”
Sa stanice je Lasker otišao u svoj hotel, a u 7 časova uveče stigao je u zasebni salon restorana „Ermitaž“, gdje su ga već čekali članovi Moskovskog šahovskog kluba i gdje je njemu u čast priređena večera. Od prisutnih na večeri, četvorica su bili stalni svjedoci meča Laskera sa Štajnicem: M. I. Bostandžoglo, D. N. Pavlov, knez F. M. Urusov i K. I. Isakov. Sve njih Lasker je brzo prepoznao i sjetio ih se, veoma se obradovavši susretu poslije tako dugog vremena.
Večera je protekla veoma živo i bila propraćena brojnim zdravicama i govorima… U lijepom govoru (na njemačkom jeziku) majstor O. S. Bernštajn istakao je da Lasker nije samo doprinio podizanju opšteg nivoa šahovske igre, nego je i pokazao da nivo igre uvijek ide uporedo sa opštom kulturom društva, u kojem šah zauzima isto mjesto kao i svaki drugi kulturni poduhvat. „Prije Laskera“, završio je svoj govor O. S. Bernštajn, „šah su samo voljeli, a sada ga poštuju.“
Zatim su zdravice održali K. Isakov i knez F. M. Urusov — na ruskom jeziku. Bernštajn ih je prevodio na njemački, a kada je riječ uzeo Aleksej Seleznjev, njemu, naravno, prevodilac nije bio potreban. Njegov besprijekoran njemački izgovor ostavio je takav utisak na Laskera da ga je 20. marta pozvao da mu bude pratilac. Kao što je prije njega učinio Kapablanka, Emanuel se zaputio da „ispita“ ljubitelje šaha u Serpuhovu. Drugi pratilac bio je Aleksandar Aljehin; poslije večere sa lokalnim šahovskim aktivistima održao je simultanku naslijepo na sedam tabli (+5 -1 =1).
Lasker je dao simultanku na 38 tabli: dobio je 33 partije, jednu izgubio („previdom“ od učenika petog razreda Tolokonnikova, koji je odlično vodio odbranu u Evansovom gambitu), a četiri završio remijem, među kojima je opet bio i remi sa gospođom J. A. Spaskom…
Mjesec dana kasnije, tačnije 26. aprila, Aleksej Seleznjev ponovo je došao u Serpuhov — već ne kao pratilac velikog šahiste. Održao je simultanku za lokalni šahovski klub na 32 table, dobivši 24 partije (pri čemu je jednu dobio veoma lijepo, žrtvujući damu), izgubivši pet (među njima i od gimnazijalca Tolokonnikova, koji je pobijedio Laskera), uz tri remija.
„Poslije simultanke“, izvijestio je „Šahovski vjesnik“, „Seleznjev je demonstrirao nekoliko partija sa peterburškog turnira uz analize samih učesnika. Cjelokupan prihod A. S. Seleznjev je ljubazno ustupio mladom društvu za jačanje njegovih sredstava.“
Sjutradan je Seleznjev otputovao u grad na Nevi, gdje je počela borba za glavne nagrade Peterburškog međunarodnog turnira, kako bi navijao za svog prijatelja Aleksandra Aljehina. Uopšte, većina članova Moskovskog kluba pratila je peripetije peterburške bitke još od samog početka (glavni turnir počeo je 8. aprila), zbog čega je bio prekinut „šampionat sezone“ Moskovskog kluba, u kojem je Seleznjov bio na drugom mjestu sa 5 poena (ispred Alekseja Aljehina, K. Vigodčikova, N. Zubareva, V. Kana…). Vodio je P. Jordanski sa 6 poena.
„Šahovski vjesnik“ izvijestio je da je završetak tog turnira odložen za jesen zbog toga „što su mnogi moskovski igrači dobili poziv za predstojeći Hauptturnier u Manhajmu (gdje će se od 5. jula održati naredni, 19. kongres Njemačkog šahovskog saveza). Čuli smo da na turnir namjeravaju da idu A. S. Seleznjev i P. K. Jordanski.“
Da, „Šahovski vjesnik“ nije pogriješio — obojica najjačih moskovskih prvokategornika već su „pakovali kofere“. A uopšte, u Manhajm se iskrcao pozamašan ruski „desant“ predvođen zvijezdom u usponu Aleksandrom Aljehinom. Okolnosti su se, međutim, tako složile da Alekseju Seleznjevu više nije bilo suđeno da dovrši „šampionat sezone“ Moskovskog kluba.
U Moskvi će se ponovo pojaviti tek deset godina kasnije…
(Nastaviće se)