Poslanici mira
SVIJETLA BUDUĆNOST (nastavak)
— Čini mi se da je to bilo 1915. godine — rekao je on neodređeno, a njegova supruga ga je ispravila:
— Ne, 1914.
Svi smo se nasmiješili, dirnuti činjenicom da ovaj skladni par, koji je čitav život proveo zajedno, barata vremenskim odrednicama koje obuhvataju gotovo pola vijeka.
Moji saputnici predali su poklone svojih delegacija. Gospođa Erio se zainteresovala za češku kristalnu vazu i bugarsko mirisno ružino ulje.
Posmatrao sam našeg domaćina, čovjeka koji je imao dug politički i društveni život — osobu koja je 1924. godine insistirala na priznanju Sovjetskog Saveza, a koju su u poznim godinama Hitlerovi fašisti odveli u Njemačku zbog njegove odanosti Francuskoj. Sovjetske trupe su ga oslobodile iz fašističkog zarobljeništva. Sada Erio vodi energičnu i hrabru borbu za mir.
— Nećete naći mir ako ga budete tražili na pragu rata — prisjetio sam se njegovih proročkih riječi izgovorenih u Narodnoj skupštini, kada je govorio protiv plana „Evropske odbrambene zajednice“. Toliki je bio Erijev autoritet da su čak i protivnici stajali dok su slušali njegov govor u parlamentu…
— Zar ovo nije fotografija Crvenog trga? — prekinula je moje misli gospođa Erio, pokazujući francuske novine u kojima je bio objavljen djelimično rukom prekriven snimak centralnog trga Moskve.
Ispostavilo se da novine organizuju konkurs za pogađanje najpoznatijih građevina i trgova svijeta. Počela su da pristižu pitanja: „Gdje je spomenik Mininu i Požarskom?“, „Gdje je Vasilije Blaženi?“
Sjećanja na Moskvu bila su dragocjena bračnom paru Erio.
— Tri puta smo bili u Moskvi — kaže Erio.
I ponovo teku mirna sjećanja na moskovsku hladnoću i topli ruski prijem, na nevjerovatnu dužinu puta kroz Sibir do Dalekog istoka.
— Imam mnogo poklona koji me podsjećaju na Moskvu — kaže naš domaćin. — Tamo, u kabinetu, stoji maketa Kremlja.
U susjednoj prostoriji zazvonio je telefon. Gospođa Erio je rekla da zovu iz redakcije novina, i da pitaju da li će Erio odgovoriti na članak Ilje Erenburga povodom Mirovne skupštine u Helsinkiju.
— Naravno — klimnuo je Erio i prenio riječi koje su nas duboko dirnule:
„Moje prijateljstvo prema ruskom narodu nije se promijenilo. Ono je još više ojačalo otkako sam, uprkos još većim teškoćama nego danas, obnovio odnose između naše dvije zemlje. Čini mi se da sam dao još jedan dokaz svog prijateljstva kada sam vratio orden Legije časti nakon što su francuski oficiri iz antiruskog legiona primili odlikovanja.“
Tokom posljednjih godina učinio sam sve što je zavisilo od mene da odložim ratifikaciju pariskih sporazuma. Neuspjeh koji sam pretrpio ni u čemu nije promijenio moje namjere, kao što se nadam da nije promijenio ni moja osjećanja prema ruskom narodu.
Moramo zajedno nastaviti da radimo u ime bezbjednosti Evrope.
…Domaćica je donijela bocu hladnog suvog vina. To je bio dirljiv gest gostoprimstva: Erio nije smio da pije, pa je samo simbolično ovlažio čašu. Prošlo je već više od pola sata. Bojali smo se da ne umorimo bolesnika i počeli smo da se opraštamo. Ali prije odlaska postavio sam još dva pitanja:
— Da li igrate šah, gospodine Erio?
— Rijetko — odgovorio je uz osmijeh. — Sada malo, ali u zatvoru smo često igrali šah.
— Šta mogu da prenesem od vas svojim sunarodnicima?
Na nekoliko sekundi Eduar Erio je zastao, očigledno tražeći najtačniju riječ, a zatim odlučno rekao:
— Prenesite im moju vjernost.
Pitao je kada letimo kući. Odgovorio sam da za nekoliko dana.
— A koliko sati se leti do Moskve? — uslijedilo je novo pitanje.
— Dvanaest.
— Uu!.. — uzviknuo je Erio, odmahujući glavom. — To je za mene već previše. A tako bih volio da još jednom odem u Moskvu.
Minut kasnije već smo bili kod automobila. Kiša je prestala, promjenljivo majsko vrijeme obradovalo nas je vedrim suncem. Kao i uvijek poslije kiše, vazduh je bio posebno svjež, mokro lišće je blistalo, u providnoj tišini ptice su se nadmetale u cvrkutu, a odnekud se širio miris cvijeća. Mir i spokoj okruživali su drevnu kuću u kojoj je odmarao i razmišljao čovjek koji je posvetio sve svoje snage sreći čovječanstva, djelu neprocjenjivom za narode svijeta.
Moji prijatelji su sjedili tiho, zaneseni pričom o susretu sa hrabrim francuskim patriotom, 83-godišnjim gradonačelnikom Liona. Kao i uvijek poslije dužeg izlaganja, razgovor se nije odmah nastavio. Najprije je neko tihim glasom izgovorio jednu rečenicu, zatim ga je drugi podržao, i ubrzo su svi počeli da govore uglas.
Prisjetili smo se susreta sa drugim herojskim borcima za mir, koji hrabro vode borbu protiv snaga reakcije. Prisjetili smo se susreta u Njujorku sa poznatim pjevačem Polom Robsonom, susreta sa običnim ljudima Urugvaja, Kanade i Danske, koji u svom svakodnevnom životu i radu vode borbu za srećan i miran život čovječanstva.
Govorili smo o tome da će snage mira pobijediti. Garancija za to jeste čvrst stav u borbi za mir koji zauzima Sovjetski Savez, okupljajući oko sebe sve demokratske snage svijeta. Zajedno sa miroljubivim sovjetskim narodom, obični ljudi širom zemaljske kugle uspjeće da spriječe prijetnju atomske vojne, i da postignu da atomska energija — najveće dostignuće čovječanstva — služi isključivo sreći ljudi.
Izuzetni događaj u životu ljubitelja šaha bila je borba za titulu svjetskog prvaka između Botvinika i Talja, koja se odigrala u prvoj polovini 1960. godine.
Talentovani sovjetski šahista iz Rige, Mihail Talj, nastupajući više puta u studentskim ekipama, još tada je pokazao svoje izuzetne sposobnosti.
Mladi velemajstor, koji je postizao visoke rezultate i u učenju, uspio je da posljednjih godina stekne veliku popularnost među svim šahistima svijeta. Njegove blistave šahovske kombinacije, rijetka kombinatorna vizija i borbeni stil igre vode ka stvaranju sadržajnih šahovskih partija i donose mladom šahisti izuzetne uspjehe.
(Nastaviće se)