
Moskva 2012
Na željezničkoj stanici (nastavak)
Vratimo se sada putovanju u Stokholm.
Našu ekipu činilo je 25 mladića uzrasta od 16 do 20 godina. Među njima su bili Anatolij Karpov, Boris Guljko, Mark Dvorecki i Anatolij Vajser.
Vozom smo stigli do Rostoka, gdje smo se ukrcali na trajekt koji nas je preko Baltičkog mora prevezao do Švedske, a zatim smo ponovo vozom nastavili put do Stokholma.
Meč protiv reprezentacije Skandinavije završio se ubjedljivom pobjedom naših mladića. Reprezentacija SSSR-a bila je znatno jača.
Odmah po dolasku zamolio sam organizatore da nam pomognu oko rezervacije povratnih karata. Pozvali su željezničku blagajnu i saznali da je rezervaciju trebalo izvršiti najmanje mjesec dana ranije. Prvog septembra počinjala je školska godina, pa su se stotine stranih studenata poslije raspusta vraćale u mjesta gdje su studirali.
Nekako su organizatori uspjeli da nabave rezervacije od Stokholma do Berlina.
– Više od ovoga ne možemo da učinimo – rekli su. – A od Berlina do Moskve, to je već vaša briga.
Kada smo stigli na Istočnu željezničku stanicu u Berlinu, nisam mogao da vjerujem svojim očima. Posljednji put ovakvu gužvu na jednoj stanici vidio sam još za vrijeme rata. Gomile ljudi opsjedale su blagajne. Vozovi su bili prepuni. Bilo je nemoguće nabaviti i jednu jedinu rezervaciju, a meni je bilo potrebno čak dvadeset pet!
Najgore od svega bilo je to što nismo imali novca za hotel, pa smo prvu noć proveli pravo na željezničkoj stanici.
Bilo je jasno da moram preduzeti nešto izuzetno, pa sam se obratio komandantu stanice za pomoć.
– Ne mogu vam pomoći – odgovorio je. – Sve rezervacije iz Berlina su rasprodate.
– Pa šta da radim? Imam dvadeset petoro djece! – gotovo sam preklinjao.
– Mogu vam dati samo jedan savjet. Uskoro stiže brzi voz iz Kopenhagena. Pokušajte da razgovarate sa šefom voza. Možda ćete imati sreće i kod njega bude slobodnih mjesta.
Kada je voz Kopenhagen–Moskva, usporavajući, ušao na peron, uzeo sam za ruke dvojicu mladića koji su izgledali najmlađe (jedan od njih bio je budući svjetski prvak, koji je tada izgledao kao da ima jedva dvanaest godina), prišao šefu voza i zamolio ga gotovo molećivim glasom:
– Imam cijelu grupu ovakve djece. Iskreno vas molim, pomozite mi da ih prevezem do Moskve!
Pogledao je neispavanog Tolju, odmahnuo glavom i sažalio se.
– U četvrtom vagonu imam jedan slobodan kupe. Smjestite ih tamo.
Vjerovatno je ubrzo zažalio zbog svoje odluke, kada je čitava družina mladića pojurila prema vagonu. Ekipa je zauzela ne samo kupe, već i cijeli hodnik. Tek kod Varšave, nekoliko sati kasnije, uspjeli smo da ih rasporedimo po ostalim vagonima, nakon čega smo se bez problema vratili kući.
Kod Pjatigorskog
Za razliku od mnogih šahista, nisam sklon kockarskom duhu. Ne igram nikakve kartaške igre, jer u njima ne nalazim nikakvo zadovoljstvo i takav način provođenja vremena mi nije privlačan. Ipak, jednom sam zbog toga zažalio.
Početkom 1968. godine u Los Anđelesu je održan trojni meč-turnir Gort–Reševski–Štajn. Sva trojica su prethodno podijelila šesto mjesto na međuzonskom turniru, ali je pravo nastupa u mečevima kandidata mogao da izbori samo jedan od njih. Unaprijed mogu reći da su i na ovom meč-turniru sva trojica završila potpuno izjednačena, ali je, prema propozicijama, pobjednikom proglašen Reševski, koji je imao bolje dodatne kriterijume.
Bio sam Štejnov sekundant i gotovo dvije sedmice proveo sam u društvu slavnog violončeliste Grigorija Pjatigorskog, rođenog u Rusiji, i njegove supruge Žaklin, rođene baronese Rotšild. Veliki zaljubljenici u šah, oni su, kako bi se danas reklo, bili sponzori ovog takmičenja.


Santa Monika (Kalifornija). S desna nalijevo: velemajstor P. Benko, gospođa Ž. Pjatigorska (rođena Rotšild) i J. Averbah.
Grigorij Pavlovič bio je izuzetno prijatan sagovornik i čovjek koji je imao mnogo zanimljivih priča. Čini mi se da je i njemu moje društvo bilo prijatno. Jednom me je pozvao u svoju kuću i s ponosom mi pokazao svoju zbirku slika, u kojoj su se nalazila djela Amedea Modiljanija, Kloda Monea i Hajma Sutina. Zatim mi je pokazao i fotografije Frenklina Ruzvelta, Vinstona Čerčila i britanske kraljice Elizabete Druge sa njihovim autogramima.
– Kako namjeravate da provedete ovo veče? – iznenada me upitao. – Da li biste htjeli da odigramo partiju pokera? Doći će moji prijatelji – Jaša Hajfec i Miša Elman. Vi biste bili četvrti.
Prilika da se nađem u društvu velikih muzičara zvučala je veoma primamljivo. Ali, nažalost, o pokeru nisam znao baš ništa. Zato sam, sa žaljenjem, morao da odbijem poziv.
Priča Garkavija
Usput, nedugo prije toga čuo sam sličnu priču, ali sa drugačijim završetkom, od poznatog konferansijea Mihaila Garkavija.
– Godine 1925, kada je u Moskvi održavan veliki međunarodni turnir – pričao je Mihail Naumovič – glavni grad je zahvatila prava šahovska groznica. Jednom sam, šetajući Tverskom ulicom, sreo jednog od učesnika turnira, Grigorija Levenfiša, sa kojim sam se dobro poznavao.
– Danas je slobodan dan – objasnio mi je Grigorij Jakovljevič. – Žurim u hotel „Nacional“, tamo me čekaju Lasker i Špilman.
Zatim me je upitao:
– Da li, slučajno, igrate bridž? Nedostaje nam četvrti igrač.
– Bridž nisam znao da igram – nastavio je Garkavi – ali sam prilično dobro igrao preferans i čuo sam da su te igre veoma slične. Osim toga, prilika da upoznam velike šahiste bila je isuviše primamljiva.
– Ma, neka bude šta bude – pomislio sam. – Ko zna, možda uspije!
I zajedno sa Levenfišem otišao sam u „Nacional“.
Pošto me je Grigorij Jakovljevič predstavio Laskeru i Špilmanu, odmah smo sjeli za karte. Međutim, partija nije dugo trajala. Čim je došao red na mene i odigrao sam svoju kartu, Lasker je pažljivo pogledao najprije kartu, zatim mene, spustio svoje karte na sto i rekao:
„Entschuldigen Sie mir, bitte, aber mit diesem Jungen werde ich nie mehr Bridge spielen!“
(Oprostite, molim vas, ali sa ovim mladićem više nikada neću igrati bridž!)
Morao sam da priznam da bridž uopšte ne znam da igram, ali da sam jednostavno silno želio da upoznam bivšeg svjetskog prvaka. Lasker se nasmijao i time je čitav incident bio završen.
Garkavi je zaista bio strastveni ljubitelj šaha i u Moskvi nije propuštao nijedan značajniji turnir. Nije volio da sjedi u gledalištu, već je odlazio u pres-centar i ćutke pratio analize partija.
Na jednom prvenstvu SSSR-a, koje je održano u Klubu željezničara na Trgu tri željezničke stanice, njegovo prisustvo u pres-centru dovelo je do komične situacije.
Zamislite prizor: red šahovskih stolova sa postavljenim pozicijama. Sa jedne strane nekoliko mršavih velemajstora i majstora, a sa druge strane krupni, dostojanstveni Garkavi, sa leptir-mašnom oko vrata. Upravo tada u pres-centar je ušao fotoreporter TASS-a. Prizor mu se učinio zanimljivim. Blic je sijevnuo, zatvarač fotoaparata škljocnuo.
Nekoliko dana kasnije, na izložbenom panou TASS-a posvećenom turniru, mogla se vidjeti ta fotografija.
Natpis ispod nje bio je potpuno neočekivan:
„Simultanka.“
(Nastaviće se)