

Poslanici mira
NA KRAJ SVIJETA (nastavak)
U jednom kiosku primijetili smo dječaka od oko jedanaest–dvanaest godina. Ovaj mladi Španac sa velikim crnim očima, kovrdžavom kratko ošišanom kosom i pokretljivošću svojstvenom mnogim ljudima juga odmah je privukao našu pažnju. Dopale su nam se i zanimljive razglednice koje se prodaju u njegovom kiosku. Bile su neobične: španske plesačice u širokim haljinama bile su obojene u nekoliko boja, a haljine su bile doslovno izvezene svilenim nitima direktno preko fotografija. Takve razglednice ranije nigdje nijesmo vidjeli i poželjeli smo da ih kupimo.
– Koliko košta jedna razglednica? – upitao je prevodilac mladog prodavca kada smo prišli pultu.
– Dvadeset centi – odgovorio je on, pokazujući razglednice koje su nam se dopale. – A ove su jeftinije – i počeo je da nam izdvaja fotografije različitog kvaliteta i izrade.
Uzeli smo pet komada svilenih razglednica i pokazali ih drugovima. Naša kupovina im se svidjela, pa su još trojica otišla do kioska da kupe suvenire.
– Trideset centi – bez treptaja je rekao mladi prodavac novu cijenu, a kada je još neko došao da kupi, cijena jedne razglednice već je dostigla pedeset centi.
Takva poslovna snalažljivost mladog Španca nas je zainteresovala, pa smo se s njim zapričali. U to vrijeme u kiosk je došla njegova majka i ispričala nam nešto o njihovom životu.
Dječak nema mogućnost da ide u školu i mora trgovinom da zarađuje za život. Kada smo izrazili žaljenje što će ostati bez obrazovanja, vidjeli smo da to, izgleda, ne uznemirava previše majku, možda i zato što takvi slučajevi u Madridu nijesu nimalo rijetki.
– Život će ga naučiti – mirno je rekla Špankinja.
Ali dugo nismo uspjeli da razgovaramo: iznenada se kod kioska pojavio ogroman policajac i neki tip, jedan od onih sličnih koje smo već počeli da prepoznajemo na našim putovanjima širom svijeta. Oni su stajali i slušali razgovor, praveći se da ih to ne zanima. Da ne bismo upali u neprijatnosti, brzo smo se udaljili od kioska, tim prije što je bilo vrijeme da se ukrcamo u avion.
Nekoliko minuta letjeli smo iznad teritorije Italija – zemlje koja je još uvijek bila pod vlasti fašizma.
Sjetio sam se razgovora sa markizom de Korteom na kongresu Međunarodna šahovska federacija 1951 Venecija kongres.
– Pozivam vas, velemajstore – rekao je markiz – na međunarodni turnir u San Sebastijanu sljedeće godine. Šta mislite, možete li doći?
– Mislim da mogu – odgovorio sam gospodinu de Korteu. – Pošaljite mi pisani poziv.
Od tada su prošle već četiri godine – a poziv nikada nije stigao.
Dok sam se toga prisjećao, avion je preletio Sredozemno more. Sada smo bili iznad Afrike, negdje iznad pustinje Sahare. Veče je padalo. Na zemlji je već bila gusta tama, dok je gore još uvijek postojao mali svijetli pojas na horizontu, tamo gdje je prije pola sata nestalo sunce.
Još sat-dva leta i slijećemo na afrički aerodrom u Dakaru. Izlazimo iz aviona i odmah upadamo u neprobojnu – koliko god oči da naprežeš – crnu južnu noć. Nebo je puno zvijezda, ali izgleda neobično: sazviježđa nijesu ista kao kod nas, a velemajstoru Tajmanovu se čak i Mjesec učinio „okrenut“. Svježe je. Teško je povjerovati da si u Africi. Ulazimo u restoran smješten u maloj drvenoj zgradi aerodromske stanice, nalik na prigradske željezničke stanice oko Moskve. Crnci u bijelim kratkim pantalonama i košuljama spretno i brzo uslužuju putnike.
Samo na povratku, kada smo u Afriku došli ujutru, mogli smo malo da razgledamo aerodrom u Dakaru. I tada je policajac brzo prekinuo naš pokušaj da izađemo van aerodroma i makar jednim okom pogledamo okolna sela, ali smo ipak uspjeli da iz daljine vidimo neobične crnačke kućice sa kupolastim krovovima od trske.
U avionu, kada smo se vratili nakon zadržavanja, sve je već bilo pripremljeno za spavanje. Iako još nismo imali naviku transatlantskih letova, te noći smo slatko zaspali. I probudili smo se tek kada je avion već prilazio američkom kontinentu.
– Kakav skok smo napravili! – uzviknuo je Paul Keres kada smo se spuštali ka glavnom gradu Brazil, Rio de Janeiro. – Preletjeli smo bez slijetanja više od pet hiljada kilometara od Dakara. A znate li šta to znači? Zamislite da avion iz Moskve leti do Tbilisija, pa se, ne slijećući, vraća nazad u Moskvu i opet leti u Tbilisi, a da nijednom ne sleti. E takav let smo upravo izveli!
U razgovoru sa nekim velemajstorima, inače ćutljivi Paul Keres je sa žarom pričao o konstrukciji različitih tipova putničkih aviona i o već otvorenim vazdušnim linijama. To mu je bila omiljena tema. Svi smo odavno znali da se estonski velemajstor veoma interesuje za putovanja po kopnu, vodi i vazduhu, da zna red vožnje svih vazdušnih linija najvećih avio-kompanija Evrope i Amerike, kao i vrijeme polazaka i dolazaka brodova u razne evropske luke i njihovu tonažu. Kada planiramo put u neku zemlju, uvijek prvo zovemo Paula u Tallinn – on nam odmah daje najbolje varijante putovanja.
– Kad ostarim, ako budem loše igrao šah, onda ću otići da radim u informativnom birou „Inturista“ – često se šali Keres.
…Avion je počeo da se spušta. Prešao je nekoliko slikovitih zaliva, ostavljajući čas s desne, čas s lijeve strane ogroman grad, udobno smješten između dvije planine, tik uz obalu Atlantskog okeana. Lagani udar – i mi smo na zemlji Brazila. Još nekoliko minuta i avion je prišao zgradi aerodroma. Vrijeme je da se izlazi.
(Nastaviće se)