V. I. LINDER, I. M. LINDER: ŠAHOVSKA ENCIKLOPEDIJA (72. nastavak)

V. I. Linder, I. M. Linder
Šahovska enciklopedija
Moskva, AST • Astrel, 2004

KINO i šah.
Sa pronalaskom kinematografa krajem XIX vijeka pojavilo se novo i veoma perspektivno sredstvo za propagandu šahovske umjetnosti. Vrlo brzo – već 1920-ih i 1930-ih godina – formiralo se nekoliko žanrova filmova posvećenih šahovskoj igri.

Prije svega, igrani filmovi. Prvi od njih snimljen je 1926. godine u Francuskoj, u režiji Raymond Bernarda, prema romanu Alexandre Dupouy-Mazuel „Igrač šaha“, u kojem je, uz znatnu umjetničku slobodu, prikazana istorija Kempelenovog šahovskog automata iz XVIII vijeka.

Poznato je i nekoliko ekranizacija „Šahovske novele“ Stefana Zweiga. Prvu je 1960. godine realizovao zapadnonjemački reditelj Gerd Oswald. Godine 2001. na ekrane je stigao engleski film sa originalnom interpretacijom romana Vladimir Nabokov „Lužinova odbrana“. Režiserka filma bila je Holanđanka Marleen Gorris, a ulogu velemajstora Lužina tumačio je poznati američki glumac John Turturro.

Šahovskoj tematici uspješno su se okretali i filmski stvaraoci mnogih zemalja – Češke, Poljske, Jugoslavije, SAD-a, Indije… Jedan od filmova, Sedmi pečat, koji je 1957. godine snimio švedski reditelj Ingmar Bergman i koji prikazuje šahovski dvoboj između Smrti i Viteza koji je pobjeđuje, već naredne godine nagrađen je „Srebrnom palminom granom“ na Filmskom festival u Kanu.

Snimljeno je i više igranih filmova o životu istaknutih šahista. Među njima je film posvećen svjetskom prvaku Aleksandru Aljehinu – Bijeli snjegovi Rusije (1980). Režirao ga je Jurij Višinski prema motivima romana velemajstora Aleksandar Kotov „Bijeli i crni“. Godine 1973. prikazan je film Velemajstor, koji je režirao Sergej Mikaeljan po scenariju poznatog moskovskog dramskog pisca Leonida Zorina; film je posvećen uspomeni na velemajstora Vladimir Simagin. Godine 1986. kubanski reditelj Manuel Herrera u saradnji sa sovjetskim filmskim stvaraocima snimio je film Kapablanka.

Filmski glumac César Évora u ulozi José Raúl Capablanca u igranom filmu Kapablanka. Režija: Manuel Herrera, 1986.

Iz godine u godinu raste broj igranih filmova u kojima se pojavljuju upečatljive epizodne scene šahovske igre, kao i bajkovitih, animiranih i kratkometražnih filmova sa šahovskom tematikom. Šah zauzima značajno mjesto i u dokumentarnoj i hronikalnoj kinematografiji: filmovi posvećeni životu i djelatnosti svjetskih prvaka – Emanuela Laskera, Hoze Raúla Kapablanke, Mihaila Botvinika, Borisa Spaskog, Anatolija Karpova, Garija Kasparova i dr., kao i filmovi o velikim međunarodnim turnirima. Primjer je igrano-dokumentarni film o prvom Moskovskom međunarodnom turniru 1925. – Šahovska groznica – uz učešće Kapablanke i drugih velemajstora. Tu su i naučno-popularni filmovi, kao što je Sedam koraka iza horizonta (1969), u kojem se na primjeru simultanke naslijepo Mihail Talj protiv deset šahista otkrivaju ogromne rezerve ljudskog mozga.

U posljednjim decenijama u stvaranje filmova o šahu aktivno se uključila i svjetska televizija. Lekcije šahovske igre, istorija šaha, uzbudljivi dvoboji u brzopoteznom šahu, borba za svjetsko prvenstvo – to je samo dio tema koje uvode milione gledalaca u čarobni svijet šahovske igre. Na prelazu iz XX u XXI vijek uspješno su debitovali u stvaranju dokumentarno-publicističkih televizijskih filmova o životu poznatih šahista Sergej Makaričev i Marina Makaričeva. Na sportskom kanalu NTV+ prikazivani su njihovi filmovi o Laskeru, Karpovu i Lilijenthalu.

KINA. U zemlji se razlikuju dvije vrste šaha – nacionalni sjangći (igra figurama od slonovače, ili „Igra slona“) i međunarodni šah.

Nastanak sjangćija vezuje se približno za VIII–IX vijek, kada je došlo do spajanja tradicionalne kineske igre i šatrandža, koji su budisti donijeli iz Centralne Azije. U srednjovjekovnom izvoru „Fo cu lidaј tun-czaj“ („Sveobuhvatni zapisi o budističkim patrijarsima u različitim vremenima“) tim povodom se kaže: „Za vrijeme dinastije Tang, u vladavini cara Ven Cunga, u eri Kaj Čeng, godine I-vej, stvoren je sjangći“ (vladavina Ven Cunga pripada IX vijeku).

Glavna razlika između sjangćija i međunarodnog šaha jeste u tome što se figure ne kreću sa polja na polje (kojih je takođe 64), već po linijama i tačkama. Tabla ima 10 horizontalnih i 9 vertikalnih linija. Između dva tabora nalazi se razdvojna slobodna zona – „rijeka“. Iako je ukupan broj figura isti kao u šatrandžu (32), njihove funkcije i pravila igre imaju znatne posebnosti. Osim toga, smanjen je broj pješaka, ali su uvedene nove figure – topovi – i povećan broj figura koje štite kralja.

Figure u sjangćiju imaju oblik okruglih crnih i crvenih pločica, na kojima je hijeroglifima označena njihova pripadnost određenoj vrsti vojske.

Sačuvan je niz traktata o sjangćiju iz doba dinastije Song, a potom i izdanja iz vremena dinastija Ming i Ćing. Od 1956. godine sjangći je uključen u državni sistem fizičke kulture i sporta, te su počela da se održavaju svekineska takmičenja. Igra se njeguje i u nizu zemalja Jugoistočne Azije, a osnovana je i Azijska federacija sjangćija.

Međunarodni šah počeo je da se širi u Kini krajem XIX vijeka. Poslije pobjede narodne revolucije 1949. godine, u zemlji se, pored sjangćija, poklanja pažnja i međunarodnom šahu. Godine 1956. osnovana je Kineska šahovska federacija, a dvije godine kasnije (1959) u program prve Svekineske spartakijade uključena su i šahovska takmičenja. Titulu prvaka osvojio je Deng Ven Sjan. U zemlji izlazi šahovski časopis „Čengdu čes klub“, a šahovska rubrika vodi se i u časopisu „Čes end bridž rivju“.

Nakon prijema Kine u FIDE 1975. godine, kineski majstori počeli su da učestvuju na međunarodnim takmičenjima. Već 1984. na Šahovskoj olimpijadi u Solun istakla se ženska reprezentacija, osvojivši 4. mjesto. Dobro je nastupila i muška reprezentacija, plasiravši se na 8. mjesto. Prve su titulu međunarodnog velemajstora ponijele upravo žene – Lju Šilan i Vu Mingćen.

Pravu senzaciju predstavljao je uspon Xie Jun, koja je postala ne samo prvi izazivač, već i svjetska prvakinja, pobijedivši 1991. godine u napetom meču u Manila slavnu Maja Čiburdanidze rezultatom 8,5 : 6,5. Tako su se kineske šahistkinje izuzetno brzo probile u svjetsku žensku elitu.

Ovi veliki uspjesi doprinijeli su porastu popularnosti međunarodnog šaha u zemlji. Godine 1988. u Peking je održan međunarodni turnir – prvo takmičenje sa učešćem stranih šahista. Među 50 učesnika festivala bila su četiri velemajstora. Turnir je završen pobjedom E. Lobrona. Istakli su se i brojni kineski majstori, potvrdivši da vjekovne tradicije složene igre sjangći povoljno utiču na razvoj talenata i u međunarodnom šahu.

Veliki međunarodni događaji bili su i održavanje ženskog turnira kandidatkinja u Šangaju 1992. godine, te druga polovina meča za svjetsko prvenstvo 1999. u Šenjang između Xie Jun i Alise Galjamove.

Godine 2000. novi poticaj razvoju šaha u zemlji dale su turneje 12. svjetskog prvaka Anatolija Karpova i njegovi mečevi sa Sje Cjun i Je Đančuanom, kao i održavanje Svjetskog kupa u organizaciji FIDE. Takmičenje u ženskoj konkurenciji osvojila je kineska šahistkinja Sju Juhua. Na FIDE rejting-listi od 1. jula 2001. zauzimala je 6. mjesto. Među prvih petnaest šahistkinja svijeta nalazilo se čak pet (!) predstavnica Kine – podataka koji sam dosta govori.

Kraj 2001. godine obilježen je novim uspjehom kineskog šaha – Zhu Chen osvojila je titulu svjetske prvakinje FIDE, brilijantno prošavši turnir po nokaut-sistemu i pobijedivši u finalu Aleksandru Kosteniuk (Rusija).

(Nastaviće se)