Piše: GM Emil Sutovsky
Tužne vijesti — u sedamdesetoj godini života preminuo je Vjačeslav Ejngorn.
Odeski velemajstor, jedan od najjačih igrača Sovjetskog Saveza krajem osamdesetih. Pobjednik ekipnog prvenstva svijeta u sastavu reprezentacije Ukrajine, poznati trener.
Ne mogu reći da sam dobro poznavao Ejngorna, ali često smo se sretali na open turnirima devedesetih.
Sjećam ga se u stalnom društvu Konstantina Lernera, koji je, nažalost, takođe prerano preminuo, na turnirima u Groningenu 1993–94.
Sjećam se Ejngorna kako analizira partije — uvijek ironičan, do srži Odesanin.
I tada je još bio jak igrač, ali vrhunac njegove karijere bio je 1987–1988. Ejngorn zaista nije zaostajao ni za kim, osim za Kasparovom i Karpovom.
Zamislite — prvenstva Sovjetskog Saveza 1987. i 1988. Dva turnira od po 17 kola. Ejngorn je izgubio svega dvije partije. +5−1, +3−1, uz remije u svim ostalim partijama.
A to su, praktično, bili najjači turniri na svijetu tih godina. Naročito 1988, kada su se okupili baš svi.
Da nije bio toliko sklon remijima, mogao je da se popne još više, ali nije uspio.
Devedesetih je igrao na open turnirima — ne bez uspjeha, ali bez fanatizma, iako, činilo se, Ejngornu tada još nije bilo ni četrdeset. Ali ne — u novu eru, sa višesatnim treninzima, a potom i kompjuterskim programima i učenjem napamet, nije se uklopio. To jednostavno nije bilo za njega. Odigrati partiju na klasu, zatim polako izaći u šetnju, našaliti se u društvu svojih ljudi — to jeste bilo za njega. Imao je veoma karakterističan glas, koji je njegovom namjerno suvom humoru davao dodatnu dozu komičnosti.
Među mojim prijateljima ima mnogo ljudi koji su dobro poznavali Slavu — podijelite svoja sjećanja. I hajde da pamtimo sjajnog igrača i zanimljivog čovjeka,
Vjačeslava Ejngorna.
(Preneseno sa fejsbuka)