Achilleas Zographos
2017
16
Koalicioni šah Arnolda Šenberga
U prethodnom poglavlju o Richard Réti i atonalnoj muzici, pomenuto je ime austrijskog kompozitora Arnolda Schönberga (1874–1951). Kao višestruko talentovana ličnost, Šenberg je proširio svoje djelovanje na razne oblasti, poput podučavanja kompozicije, slikarstva i pronalazaštva. Njegovi učenici bili su velikani kao što su Alban Berg, Anton Webern, Hanns Eisler, Nikos Skalkottas i John Cage. Godine 1911. izlagao je u Minhenu kao slikar, zajedno sa Franz Marc i Wassily Kandinsky, između ostalih, kao član grupe Plavi jahač. Godine 2004. tema godišnje izložbe u Arnold Schönberg Center bila je „Briljantni potezi Arnolda Šenberga – dodekafonija i konstrukcije igara“. Jedna od igara koje je ovaj neumorni kompozitor osmislio bio je Koalicioni šah. Kristian Majer navodi:
„Ne može biti puka slučajnost to što se upravo u isto vrijeme kada se Šenberg bavio poretkom dvanaest tonova, takođe posvetio revolucionarnom razvoju u šahu – svom Koalicionom šahu. Mnoge konstrukcije igara i raznovrsna dvanaesttonska djela proistekli su iz Šenbergovog stvaralačkog genija nakon završetka Prvog svjetskog rata.“
Sljedeći tekst preuzet je sa zvaničnog sajta Centra Arnold Šenberg:
„Šahovska tabla ima 10 × 10 polja. Ovaj šah igraju četiri igrača: žuti i crni su supersile, dok su crveni i zeleni manje sile. Svakom igraču dodijeljen je prostor za formaciju. Piloti, topovi i mitraljezi spremni su za ofanzivu – cilj je: zbaciti kralja. Izumivši Koalicioni šah početkom 1920-ih, Arnold Šenberg odbacio je pravila šaha; svojim izumom ‘metode komponovanja sa dvanaest tonova koji su povezani samo međusobno’, srušio je ustaljena i tradicionalna pravila zapadne muzike.
[…] Dvanaesttonskom metodom, vizionarskim planom za izgradnju budućeg kompozicionog poretka, Šenberg je postavio kamen temeljac za emancipaciju tradicionalnih hijerarhijskih organizacionih principa u muzici 20. vijeka. […]“
Za radoznalog čitaoca postoji detaljan opis i analiza igre koju je napisao Benet Lin:
„[…] Na dubljem nivou, sukob između suprotstavljenih snaga koji nalazimo u šahu svakako je povezan sa pojmom sukoba prisutnim kroz čitava Šenbergova pisanja o muzici. U svom udžbeniku Teorija harmonije, prvi put objavljenom 1911. godine, Šenberg koristi jezik rata i pobune kako bi objasnio modulaciju iz jednog tonaliteta u drugi, upoređujući toniku sa tiraninom, a dominantu i subdominantu sa pobunjenicima spremnim da ustanu i preuzmu vlast.“
Šenbergov Koalicioni šah
Moguće je da se Šenberg oslanjao upravo na ovakvo shvatanje sukoba kada je osmislio pravila Koalicionog šaha. Žuti je očigledno tiranin igre, s obzirom na njegovu ukupnu moć i slobodu da rasporedi svoje figure na bilo koji način prije početka partije. Kao tonika, žuti određuje pravac i uslove svega što slijedi. Ostali igrači moraju reagovati na žutog, bilo tako što će se udružiti s njim ili mu se suprotstaviti, slično tome kako se svaki modulirani tonalitet može čuti jedino u kontekstu izvorne tonike. […]“
17
Prokofjevljeva strast
„Nekada sam mislio da su se Prokofjevljeve najdublje emocije budile samo kada je igrao šah.“
— Igor Stravinsky
Sergei Prokofiev (1891–1953) bio je jak šahista. Kao što je pomenuto u istorijskom pregledu, čak je došao do toga da odigra meč protiv još jednog velikog muzičara i svog prijatelja — Davida Oistrakha. Taj meč imao je zvanični karakter. Prokofjev je upoznao mnoge vrhunske igrače svog vremena i sprijateljio se sa svjetskim šampionima Emanuel Lasker, José Raúl Kapablanka i Mikhail Botvinnik. Njegova strast prema igri dokumentovana je u mnogim izvorima. Oslonićemo se na članak koji je napisao njegov unuk, objavljen u časopisu Three Oranges Journal:
„[…] Šah je bio igra prema kojoj je imao najveće poštovanje i Prokofjev joj je ostao odan čitavog života. Pošto ga je igrao od djetinjstva, uvijek mu je pričinjavalo zadovoljstvo da odmjeri snage sa dobrim protivnikom i ponosio se pobjedama. Sa oduševljenjem je organizovao turnire u svom domu u ulici Prva Rota u Sankt Peterburgu, sa nagradama za brojne učesnike.
Godine 1914. bio je ushićen što prisustvuje Svjetskom šahovskom turniru održanom u Sankt Peterburgu. Od djetinjstva je pratio pobjede i poraze šahista koji su bili njegovi idoli, pravio tabele i bilježio njihov napredak. Upoznao je neke od njih, naročito Hozea Kapablanku, koji je učestvovao na turniru 1914. godine. Postali su bliski prijatelji, posebno tokom Prokofjevljevih godina u Americi. U porodičnom arhivu nalazi se knjiga sa ličnom posvetom Kapablanke.
Turnir iz 1914. bio je divan događaj za Prokofjeva jer su njegovi idoli došli iz cijelog svijeta u Sankt Peterburg! Pored toga, uspio je da pobijedi samog Kapablanku tokom simultanke. […]“
Evo odlomka koji se odnosi na partije koje je igrao protiv Kapablanke:
„Pobijediti velikog Kapablanku bilo bi uzbudljivo za svakog šahistu — čak i na simultanci, tj. kada jak igrač igra protiv više protivnika istovremeno. Ruski kompozitor uspio je to iz trećeg pokušaja. Slijede izvodi iz Prokofjevljevog kazivanja:
11. maj 1914.
[…] Kapablanka je igrao nevjerovatno brzo. […] Nakon dva sata igre partija se izjednačila i išla je ka remiju. Nažalost, još je trajalo pet ili šest drugih partija i zato je Kapablanka igrao toliko brzo da nisam imao vremena za razmišljanje. Nekako je probio liniju mojih pješaka i dobio partiju. […] Bio sam pomalo iznerviran zbog poraza — do tada nikada nijesam izgubio simultanku. Prijavio sam se za revanš u četvrtak. Na izlazu sam se oprostio sa Laskerom, koji sjutra odlazi. Bio je veoma ljubazan i pozvao me da ga posjetim kada budem u Berlinu. Bio sam veoma ponosan na taj poziv.
15. maj 1914.
[…] Već četvrtim potezom Kapablanka je upao u neku vrstu zamke koju sam usavršio u jednoj svojoj dopisnoj partiji: 1. d4, d5; 2. Sf3, Lf5; 3. c4, Sc6 uz prijetnju Sb4. Stajao je ispred table dva ili tri minuta, brišući čelo i čupkajući kosu. Bio sam oduševljen što sam gospodinu Šampionu zadao problem. Zaista je gubio kvalitet, ali se oporavio i sustigao me, tako da sam morao pribjeći svakakvim trikovima da bih spasio partiju. […] Ovoga puta bio sam manje razočaran porazom nego prethodni put, ali sam odlučio da se vratim narednog dana. Nijesam imao mnogo nade da ću sačuvati čast, ali bilo je veoma zanimljivo igrati.
16. maj 1914.“
„[…] Poslije dva sata teške borbe, iznenada sam ugledao kombinaciju i rekao Jahontovu: ‘Dobiću partiju.’ […] Pogledao je gore, a ja sam mu pokazao ideju, ali da bih bio potpuno siguran, zamolio sam Kapablanku da napravi još jedan krug. Kada je ponovo došao do mene, bio sam prilično nervozan jer sam pripremio zamku koja vodi do mata u tri poteza. Odigrao sam svoj potez. Kapablanka je već htio da odgovori, ali se onda zaustavio i, vidjevši zamku, nakon razmišljanja žrtvovao figuru, jer inače ne bi mogao da se spase. Tako sam imao figuru više i sada je trebalo da je iskoristim. U jednom trenutku zaista sam se uplašio i izgledalo je kao da će Kapablanka uspjeti da se izvuče, ali nije mogao i izgubio je. Proslavio sam pobjedu i primao čestitke.
Dranišnikov je bio ushićen i uzviknuo: ‘Bacajte ga uvis!’
(Nastaviće se)