Piše: GM Vladimir Tukmakov
Vjačeslav Ejngorn (za mene, naravno, Slava) ušao je u veliki šah polako i bez žurbe. Još sasvim nedavno činilo se da je snažan majstor, a onda je, gotovo neprimjetno, postao jedan od najjačih velemajstora u zemlji. Klasičan pozicioni stil i duboko razumijevanje šaha obezbijedili su mu stabilno visoke rezultate na najvišem nivou.
Da nije došlo do smjene epoha, vjerovatno bi se na vrhu zadržao znatno duže. Svi ti švajcarski turniri, putovanja, slučajnosti i neizbježni rizici nisu bili za njega. Solidni, akademski pristup šahu teško se uklapao u svu tu užurbanost.
Slava se mnogo prijatnije osjećao kada je pisao knjige. I napisao je nekoliko bestselera, ali dalje od toga nije otišao. Nedostatak koji mu je smetao u šahu — manjak preduzimljivosti i zdravog rizika — ograničavao ga je i u oblastima koje su po temperamentu više odgovarale njegovoj prirodi.
Uostalom, ni uspješan trener nije postao sasvim svojom voljom. Kada sam sa reprezentacijom Ukrajine osvojio Olimpijadu 2004. godine, predložio sam rukovodstvu njegovu kandidaturu za mjesto trenera ženske reprezentacije. U tome nisu ulogu igrali samo naši prijateljski odnosi. U Slavi su, nesumnjivo, bile prisutne sve osobine potrebne za vrhunskog trenera. I on je to brzo potvrdio, osvojivši Olimpijadu već 2006. godine.
Ženska reprezentacija Ukrajine sa njim je uspješno nastupala i na narednim takmičenjima. Neuspješan nastup na Olimpijadi 2010. godine imao je malo veze sa samom igrom reprezentacije. U posljednjem kolu Ukrajina je igrala protiv Kine, koja je bila lider turnira. U jednom trenutku remi u meču odgovarao je objema ekipama: Kina bi postala prvak, a Ukrajina bi osvojila bronzane medalje.
Ejngorn je, međutim, ostao ravnodušan prema toj vanšahovskoj računici. Kao rezultat toga, meč je izgubljen, a Ukrajina je pala na deveto mjesto.
Taj neuspjeh koštao je Slavu mjesta trenera reprezentacije. Sa djevojkama je uvijek držao određenu distancu i one ga u toj situaciji ne samo da nisu podržale već su čak doprinijele njegovoj smjeni. Tako je, u suštini, završena i njegova trenerska karijera.
Iako sam duboko ubijeđen da je mogao biti izvanredan trener šahista najvišeg nivoa. Međutim, za to su bili potrebni želja i inicijativa s njegove strane. A ambicioznost, koja mu je nesumnjivo bila svojstvena, nije bila praćena konkretnim djelovanjem.
Tako se dogodilo da, uprkos svim svojim nesumnjivim dostignućima, Vjačeslav nikada nije u potpunosti ostvario svoj potencijal ni u jednoj od šahovskih disciplina.
Posljednjih godina rijetko smo komunicirali, pa je tragična vijest za mene bila potpuno neočekivana.
Vjačeslav Ejngorn proživio je skroman, ali veoma dostojanstven život.
Neka mu je laka zemlja.
(Napisao GM Vladimir Tukmakov na fejsbuku)