A.Kotov: Zapisi šahiste (52.nastavak)  

Juriš na šahovske visine

JOŠ JEDNO SVJEDOČANSTVO SNAGE (nastavak)

Nojhauzen je veoma slikovito mjesto. Među zelenilom i brdima koja okružuju selo teče rijeka Rajna, koja na tom mjestu formira najveći vodopad u Evropi – Rajnski vodopad (Rheinfall). Taj predivan prizor privlači pažnju hiljada turista: dolaze pješke iz raznih evropskih zemalja, stižu vozovima i automobilima. Iako u Nojhauzenu postoje i industrijska preduzeća, većina stanovništva bavi se uslugama za turiste.

Ogromni vodopad na Rajni je veoma lijep. Kako su izračunali geolozi, prije oko šest hiljada godina korito Rajne je iz nekog razloga promijenilo pravac i rijeka je počela da teče gotovo u suprotnom smjeru. Pomjeranja Zemljine kore stvorila su ogroman prag sa kojeg je voda počela da pada. Rijeka široka oko sto pedeset metara pravila je na tom mjestu skok sa visine od dvadeset i jednog metra. Nastao je bučan, pjenast, snažan, gotovo vertikalan zid vode nevjerovatne moći i snage. Nekim čudom, u samom centru vodopada, ostala su dva mala grebena, koja uporno stoje na dnu rijeke uprkos neprekidnom pritisku ogromnih vodenih mlazeva.

U stjenovitu obalu Rajne Švajcarci su ugradili čeličnu konstrukciju sa konzolom usmjerenom ka sredini rijeke. Na kraju konzole napravljena je platforma koja se nalazi neposredno ispod samog vodopada. Za malu naknadu s nje se može posmatrati prizor padajuće vode. Velemajstori, koji vole jake utiske, često su odlazili na tu platformu da analiziraju odložene pozicije.

– Gledaš tok, vodopad star šest hiljada godina, i u glavi ti se javljaju razne misli o prolaznosti života; i onda se manje nerviraš i manje patiš zbog svojih neuspjeha na turnirima – govorili su oni.

U posljednje vrijeme oko vodopada rasplamsala se žestoka borba. Industrijalci – vlasnici obližnjih fabrika – smislili su da izgrade elektranu koju bi pokretala snaga padajuće vode. Međutim, to bi zahtijevalo da se dio vode odvede kroz cjevovod i da se snizi nivo rijeke, što bi znatno umanjilo slikovitost i ljepotu vodopada. A to bi, zauzvrat, dovelo do smanjenja broja turista koji posjećuju Nojhauzen. Protiv izgradnje elektrane ustali su vlasnici hotela, restorana i turističkih baza. Tokom našeg boravka u Nojhauzenu ta borba nije dobila svoj konačni ishod.

Sada je bilo prisutno svih petnaest učesnika kandidatskog turnira i moglo se otvoriti takmičenje. Kao i uvijek, pri susretima šahista bilo je mnogo šala. Ovog puta povod je bila izuzetna dužina turnira i neviđen broj partija koje su se igrale.

– Nikad još nisam igrao u tako dugom takmičenju – govorio je velemajstor Szabo. – Skoro dva mjeseca igrati, trideset kola, dvadeset osam partija. Tako se može i ne dočekati kraj turnira. A kakvi su tek protivnici!

– Ja vam kažem – brzo je izgovarao Najdorf ruske riječi – prvo mjesto na turniru osvojiće onaj koji bude mogao doći u turnirsku salu u dvadeset petom kolu bez pomoći svog sekundanta.

– A ko će, po vašem mišljenju, zauzeti posljednje mjesto? – pitali su Argentinca, znajući njegovu naviku da prije turnira predviđa ishode.

– Stahlberg, Eve ili Averbakh – bez razmišljanja je odgovorio Miguel.

To proročanstvo su ga podsjetili nekoliko kola kasnije, kada je Eve postao jedan od lidera turnira.

– Onda ću ja zauzeti posljednje mjesto – snalažljivo je našao izlaz duhoviti velemajstor.

Zanimljivo su se odvijali otvaranje turnira i žrijeb. Nakon mnogih govora počelo je određivanje rednih brojeva svakog učesnika u turnirskoj tabeli – žrijeb. Svaki igrač je prilazio sudijskom stolu, dobijao od male djevojčice buket cvijeća i zajedno s njim, po izboru, kutijicu putne apoteke, u kojoj su se nalazili papirići sa brojevima od jedan do petnaest.

Neobičnost vremena igranja, naravno, uticala je na protivnike Reševskog, i gotovo sve takve „noćne“ partije završavale su u njegovu korist. Szabo, na primjer, prve subote nije pružio nikakav otpor i izgubio je prije ponoći. Osim toga, takva neobična igra izbacivala je iz uobičajenog ritma, pa se sljedećeg dana, u nedjelju, protivnik Reševskog osjećao loše.

Zato, kada je druge subote trebalo da igram protiv Reševskog i kada mi je švajcarski sudija turnira saopštio da će partija početi u devet sati uveče, ja sam odbio.

– Ne, – odgovorio sam, – ja ću igrati samo u uobičajeno vrijeme – od pet sati.

– To je nemoguće, Reševski u to vrijeme ne može da igra, – odgovorio je Švajcarac.

– A ja ne mogu da igram noću.

– Ali Reševski ima vjerske razloge, – ubjeđivao me sudija. – Njegova vjera mu ne dozvoljava da igra u subotu prije izlaska zvijezde.

Taj argument je bio poznat i neoboriv, ali ni meni se nije htjelo da pristanem. Odlučio sam da se našalim. Možda nešto i uspije.

– A naša pravoslavna vjera ne dozvoljava igranje noću, – izvalio sam, ni sam ne vjerujući da će ova izmišljotina djelovati. – Postoji čak i izreka, – nastavio sam da razvijam svoju izmišljotinu, smišljajući u hodu novi „crkveni zakon“: „Ne pretvaraj dan u noć!“

Nekoliko sekundi Švajcarac me iznenađeno gledao u oči, a zatim se nasmiješio. Naravno, shvatio je da se šalim, ali je zaključio da bi to mogao biti dobar povod da se partija igra u vrijeme pogodno za gledaoce. Sudija je negdje otišao i, kada se vratio, saopštio je da će se naša partija sa Reševskim igrati na dan nadoknade u normalno vrijeme.

Igrajući sa Reševskim, sovjetski šahisti su ubrzo naišli na jednu zanimljivu osobinu njegovog sportskog ponašanja, karakterističnu za šahovske profesionalce. Igrajući na turnirima na Zapadu, uglavnom protiv slabijih šahista, Reševski se navikao da, kada ima lošiju poziciju, može da ponudi protivniku remi i da će on odmah biti prihvaćen. Takav način „spašavanja“ sumnjivih partija u početku je imao uspjeha i u Nojhauzenu: Averbah i Boleslavski, koji su protiv njega imali bolje pozicije, prerano su prihvatili remi koji je ponudio američki velemajstor.

Možda bi i dalje Reševski koristio ovu svoju malu „smicalicu“. Razotkrio ga je Najdorf, koji je nedavno izgubio dvije partije protiv Reševskog i zato je imao razloga da smatra da ga je dobro proučio.

– „Znajte, ako vam Reševski ponudi remi, znači da treba tražiti mogućnost da mu se napravi mat u dva poteza“, uz osmijeh nam je rekao argentinski velemajstor.

Kasniji susreti su nas uvjerili u tačnost Najdorfovih riječi. Ja sam se u to uvjerio lično. U našem drugom susretu u istom meč-turniru Reševski je dospio u tešku poziciju, a uz to je bio u jakom cajtnotu. U tom trenutku čuo sam od svog protivnika pitanje na engleskom jeziku:

– „Da li želite remi?“

Nisam se iznenadio i odgovorio sam na njemačkom da ne želim. Partija se nastavila. Dalji tok sam igrao vrlo loše, propustio prednost i sam sam ponudio remi Reševskom u poziciji u kojoj su šanse bile približno jednake. Nadajući se da će me nadigrati u ravnom završnici, on je odbio.

Kao što se često dešava, moj protivnik se, želeći da dobije jednaku poziciju, previše zanio, doveo svog skakača u loš položaj i ubrzo ga izgubio. U tom trenutku ponovo sam čuo poznati prijedlog, ovog puta na njemačkom jeziku:

– „Da li želite remi?“

Došao je red na mene da pređem na engleski jezik i ponovo sam odgovorio da ne želim. Nakon jednog poteza Reševski je zaustavio sat i predao partiju.

Partija Reševski – Geller u drugom krugu bila je odložena u topovskoj završnici sa dva pješaka više za bijelog.

– „Zar još namjeravate da se branite?“ – upitao je Reševski svog protivnika prije nastavka ove partije.

Ćutljivi stanovnik Odese jednostavno nije odgovorio na takvo, prilično neprimjereno pitanje.

Počelo je doigravanje. Možda želeći da iznenadi protivnika, a možda zaista misleći da tu nema šta da se igra, Reševski je sjedio za tablom u pozi koja je pokazivala da mu je neprijatno da nastavlja tako laku partiju za njega. Prebacio je nogu preko noge, prekstio ruke na grudima i sa osmijehom posmatrao tablu. Geller je sve to mirno podnosio i razmišljao o potezu.

(Nastaviće se)