Juriš na šahovske visine
POD PLAVIM NEBOM ITALIJE (nastavak)
– Zar se ne može dovesti novi vodovod s kopna? – upitao je Venecijanca Makogonov. Nama, koji smo gledali kako se pomjeraju čitavi blokovi zgrada i stvaraju novi trgovi, teškoće stanovnika Venecije činile su se lako rješivim.
– Kao što vidite, to nam ne polazi za rukom – odgovorio je naš saputnik. – Već nekoliko puta smo postavljali pred vladu pitanje izdvajanja novca za izgradnju, i svaki put smo dobijali odbijenicu.
…Na turnir u Veneciji stigli su šahisti iz raznih krajeva svijeta. Iz dalekog Čilea došli su majstori Kastiljo i Letelje, iz Novog Zelanda majstor Vejd, iz Sjedinjenih Američkih Država majstor Štajner, s kojim smo se već susreli na turniru u Holandiji. Ostali gosti bili su iz bližih zemalja: majstora Pahmana već smo poznavali sa meča Čehoslovačka – SSSR, a s Englezom Golombekom igrali smo u Holandiji i u Londonu.
Kada su se svi učesnici okupili, ispostavilo se da kasni samo holandski majstor Doner. Igrao je na turniru u Jugoslaviji i još nije stigao u Italiju. Ipak, do početka prvog kola stigao je u Veneciju, odmah iznenadivši i zainteresovavši sve – i svojom visinom od gotovo dva metra, i originalnim manirima, i duhovitošću, i… neobičnim režimom. U Veneciji je ovaj nadareni šahista odlazio na spavanje tek u pet-šest sati ujutro.
– Ja sam navikao tako – mirno nam je objašnjavao svoje noćno bdijenje.
Igrali smo turnir po strogom rasporedu. Počinjalo se u tri sata popodne. U osam je slijedila dvočasovna pauza za večeru. Nakon toga, do ponoći se igralo dovršavanje nezavršenih partija. Ako ni tada partija ne bi bila završena, nastavljala se sljedećeg jutra. Slobodan dan bio je nedjeljom. Taj dan su svi čekali s nestrpljenjem.
Na početku turnira, zajedno sa sovjetskim velemajstorima, u vođstvu su bili majstori Pahman, Rosolimo i Štajner. U drugom kolu sastao sam se sa Smislovom i taj susret je mnoge iznenadio. Među učesnicima turnira u Veneciji samo smo Smislov i ja nosili najviše šahovsko zvanje. Obično na međunarodnim turnirima, gdje učestvuju dva ili tri velemajstora, oni međusobno brzo odigraju remi, kako bi osvojili što više poena protiv majstora i tako obezbijedili uspjeh.
– Zašto napadati lava kad je polje puno ovaca? – objašnjavao mi je takvu taktiku jedan od tih velemajstora.
Naš susret sa Smislovom bio je daleko od velemajstorskog remija. Obilovao je komplikacijama, kombinacijama i žrtvama, i iako je završen neriješeno, to se desilo tek kada je gotovo sav šahovski materijal bio uklonjen sa table.
Kolo je slijedilo za kolom, a ni Smislov ni ja nismo uspijevali da se odvojimo od ostalih učesnika. Naprotiv, zapetljavši se u šestom kolu u partiji protiv italijanskog majstora Paolija, napravio sam grešku i izgubio. Činilo se da me taj poraz na relativno kratkoj turnirskoj distanci lišava svake šanse za prvo mjesto. Ispostavilo se, međutim, da moj protivnik ima sasvim drugačije mišljenje.
– Ne brinite, velemajstore – tješio me je Paoli. – Tako je već običaj: ko izgubi od mene na turniru, taj osvoji prvo mjesto. Pogledajte prošlogodišnji turnir u Veneciji: velemajstor Sabo izgubio je od mene i osvojio prvo mjesto.
– Zahvalan sam vam na lijepim riječima, ali sada je već teško bilo šta promijeniti – odgovorio sam majstoru.
– A vi se potrudite – insistirao je Paoli.
Poslije poraza od Paolija igrao sam protiv Nikolaja Rosolima, tadašnjeg prvaka Francuske. Ovaj sposobni šahista, koji je kasnije postao velemajstor, do 1929. godine živio je u Moskvi, kao francuski državljanin. Tamo je prošao ozbiljnu šahovsku školu zajedno s majstorima Rjuminom, Panovom, Grigorjevom i drugima.
Iako je u našoj partiji Rosolimo igrao bijelim figurama, ipak sam uspio da postignem bolju poziciju. Istina, situacija je i dalje bila složena. U osam sati uveče partija je prekinuta. Kratka analiza tokom pauze omogućila mi je da pronađem ispravan plan realizacije prednosti. Pritisak crnog rastao je iz poteza u potez i činilo mi se da ću uskoro pobijediti. Ali moj snalažljivi protivnik odigrao je jedan sjajan potez i sve se ponovo zakomplikovalo.
Oko ponoći izabrao sam rizičan plan igre i ponovo odložio partiju – ovog puta s prednošću na strani Rosolima. Ujutro je trebalo dovršiti tu partiju. S teškim osjećajem sjeo sam da analiziram prekinutu poziciju.
„Zar ću doživjeti drugi poraz zaredom, i opet u partiji u kojoj sam stajao bolje?“ – mučila me je uporna misao. I pola noći sam tražio način da spasim tešku partiju. Eh, te noćne analize prekinutih partija – koliko samo snage oduzimaju šahisti tokom turnira!
Prekinuta pozicija bila je izuzetno složena i zamršena. Glavno pitanje bilo je čime uzeti pješaka u pedeset osmom potezu: damom ili skakačem? Nekoliko sati analize bilo je posvećeno upravo rješavanju tog pitanja. Ako bih uzeo damom, slijedila bi razmjena i dobio bih lošiju završnicu, gdje je pobjeda bijelog samo pitanje tehnike. Ako bih uzeo skakačem, ostajale su šanse da spasim partiju. Čvrsto sam odlučio da uzmem skakačem i legao da spavam, kako bih se makar nekoliko sati odmorio prije nastavka.
U devet sati ujutro došao sam u turnirsku salu. Osim sudije, tamo još nije bilo nikoga. Ubrzo su stigli Rosolimo i Doner. Obojica su izgledala umorno, ali zadovoljno, i ispitivački su me gledali u oči, želeći da pročitaju na mom licu šta mislim o prekinutoj poziciji. Rosolimo je sjeo za tablu, Doner je stajao sa strane, pored stola. Francuski prvak brzo i sigurno je povlačio prve poteze, djelovao je mirno – sve je išlo onako kako su i pretpostavljali. Najzad je nastala kritična pozicija i trebalo je da odigram pedeset osmi potez.
Uzeo sam pješaka skakačem. Doner je zadrhtao. Rosolimo ga je ljutito pogledao, pokrio uši rukama i razmišljao o poziciji više od četrdeset minuta. Već njegov drugi potez poslije toga bio je greška. Očigledno nije bio spreman za igru u tim složenim varijantama, zapleo se i upao u neodoljiv napad.
Šta se zapravo dogodilo? Ispostavilo se da je prethodne večeri, oko ponoći, kada se Rosolimo vraćao kući, sreo Donera.
– Kako si odigrao? – upitao ga je.
– Prekinuo sam partiju u složenoj poziciji. Treba to pogledati – odgovorio je francuski majstor.
– Hajde da ti pomognem – ponudio je Doner. – Ionako ne spavam noću.
I otišli su u malu sobu koju je Rosolimo iznajmljivao. Tokom analize partije Doner je kategorično izjavio da crni ne može uzeti pješaka skakačem.
– Onda slijedi taj i taj potez – pokazao je varijante – i crni mora da se preda.
To je toliko uvjerilo Rosolima da je čitavu noć analizirao samo završnicu, a da nije ni pogledao moguće varijante pri uzimanju skakačem.
Dobro je Doner „nastradao“ od nervoznog francuskog majstora!
– Baš sam morao na njega da naiđem – gunđao je Rosolimo, koristeći to što Doner ne zna ruski jezik. – I ja sam dobar! Znam, ipak, da nikada ne treba slušati tuđe savjete.
(Nastaviće se)