A.Kotov: Zapisi šahiste (20.nastavak)  

ŠKOLOVANJE, ŠAH, ŽIVOT

ČETRDESET „CRNIH“ PROTIV JEDNOG

Kada sam jedne ljetnje večeri došao u šahovski paviljon vrta tvrđave u Tuli, nisam zatekao nijedan par koji igra. Nije se vidio ni uobičajeni broj šahovskih stolova — sala je bila prazna, a samo na jednom njenom kraju okupila se grupa ljudi koji su očigledno posmatrali nešto zanimljivo.

Popevši se na neko uzvišenje, uspio sam napokon da preko glava gledalaca zavirim unutra. Već sam tada znao za različite vrste šahovskih takmičenja: ozbiljne partije, turnire u brzopoteznom šahu, konsultativne partije, živi šah i slično — ali ono što sam vidio nije ličilo ni na jedan od tih poznatih oblika šahovske borbe.

Svi stolovi u paviljonu bili su spojeni i formirali zatvoren pravougaonik, nalik bokserskom ringu. Sa spoljne strane tog „ringa“ sjedilo je tridesetak ljudi. Na šahovskim tablama pred njima nalazile su se najrazličitije pozicije. Iza njihovih leđa tiskali su se gledaoci. Neki su ćutke pratili tok igre, dok su drugi sugerisali igračima, po njihovom mišljenju, najbolje poteze. Čula se živa rasprava, koja je često prelazila u žustar spor.

Ali s kim oni zapravo igraju? Zavirio sam u unutrašnjost „ringa“ — tamo nije bilo nikoga. Kakvo čudo: trideset ljudi igra samo sa sobom, i još se pritom toliko uzbuđuju! I ja sam ponekad igrao sam sa sobom, ali to je bilo kod kuće, kada nije bilo protivnika — a ovdje ih ima koliko hoćeš, pa zašto onda igrati sam? Nešto tu nije bilo kako treba!

Kada sam bolje pogledao, konačno sam našao objašnjenje: unutar tog kruga polako je šetao od jednog stola do drugog jedan visoki mladić, i pritom se stalno kretao u istom smjeru. Naslonivši se na sto, zadržavao bi se kod neke table, razmislio nekoliko sekundi, povukao potez i odmah prelazio kod sljedećeg protivnika, gdje bi takođe, nakon kratkog razmišljanja, odigrao potez.

Shvatio sam: jedan čovjek je igrao istovremeno protiv svih koji su sjedjeli oko „ringa“.

Čim bi se na tabli pomjerila figura, svaki igrač bi odmah zapadao u duboko razmišljanje. Neki su, da bi bolje shvatili poziciju, pomjerali figure po tabli, ali bi ih pri dolasku mladog čovjeka ponovo vraćali na početne pozicije. Drugi su tražili pomoć od komšija ili se savjetovali s gledaocima koji su stajali iza njih. Svako je morao da žuri, jer se njihov protivnik kretao u krug brzo i svakog trenutka „prijetio“ da se pojavi kod njihove table. Preskakanje poteza nije dozvoljavao.

Takva igra me je zapanjila. Kako on uopšte može da se bori istovremeno protiv trideset šahista? Koliko dobro mora da igra da bi smjelo izazvao toliko protivnika! Nekoliko minuta sam stajao (tačnije, visio na svom uzvišenju), gledajući kao opčinjen tog neobičnog šahistu.

— Šta se ovdje dešava, čiko? — pitao sam jednog od gledalaca nakon što sam uspio da se proguram kroz gomilu do ivice jedne table. Taj srdačni čovjek mi se odmah dopao, možda zato što je upravo u tom trenutku veselo, uz doskočice, grdio svog saigrača što ga nije poslušao, pa je, odigravši pogrešan potez umjesto predloženog, odmah izgubio figuru.

— Uči, dječače — rekao je gledalac — pa ćeš i ti uskoro moći da sjediš ovdje. U svakom slučaju, igraćeš bolje od nekih — ljutito je dodao, lukavo namignuvši u pravcu zbunjenog prijatelja koji je upravo izgubio figuru.

Zatim se trgnuo, sjetivši se da nije odgovorio na moje pitanje.

— Šta se dešava? Simultanka je, daje je šampion. Vidiš ga — hoda unutar kruga. Kad naučiš da igraš, i ti ćeš učestvovati u simultanki.

Ispostavilo se da je bio prorok, taj čovjek. Već za godinu dana učestvovao sam u simultankama, a još godinu kasnije i sam sam hodao unutar kruga, boreći se protiv desetina tulških ljubitelja šaha.

Simultanka u šahu je veoma zanimljiv događaj. Ona pomaže običnim šahistima da shvate tok majstorove misli, daje im priliku da se bore s njim, da otkriju njegove zamisli i upoznaju njegovu tehniku igre.

Teško je navesti neku sportsku igru ili vrstu borbe u kojoj bi jedan, pa makar i najjači, mogao uspješno da nastupi istovremeno protiv desetorice. Smiješno je zamisliti, na primjer, odbojkaša koji igra protiv šest, pa makar i slabih, igrača. Nijedan šampion — ni rvač ni bokser — ne bi mogao da izdrži nalet trojice protivnika koji su čak i nešto slabiji od njega. Čak je i slavni mačevalac d’Artagnan mogao da izlazi sa svojom, od Dime opisanom, sabljom protiv relativno malog broja protivnika, i to samo onda kada su mu pomagali, štiteći ga s leđa. U šahu se takve borbe često održavaju.

Kako majstor može da igra toliko partija istovremeno? Da li pamti sve partije, svaki potez u njima, ili pri tome koristi neki metod pamćenja pozicija, nešto poput matematičkih atrakcija koje se prikazuju u cirkusu?

Da bih odgovorio na ova pitanja, ispričaću, uz dozvolu čitaoca, o svom posljednjem simultanom nastupu.

Kada sam stigao u Klub tekstilaca, gdje je trebalo da održim simultanku, već se okupilo mnogo ljudi. Za stolovima je sjedilo četrdeset „crnih“. Ispred svakog od njih ležao je blok ili list papira. Nadam se da je jasno zašto sam rekao „crni“: u simultanki majstor gotovo uvijek igra bijelim figurama, a njegovi protivnici crnim.

„Pripremili su blokove“, pomislih, gledajući stolove. „Znači, ozbiljna publika, zapisivaće partije.“

U isto vrijeme, pregled igrača me je obradovao: među učesnicima simultanke bilo je malo djece. Priznajem, uvijek se pomalo plašim ishoda simultanke kada protiv mene sjede školarci. I ne samo ja. Snaga igre naše omladine je opštepoznata: rijetko koji velemajstor je postizao dobar rezultat u simultankama protiv pionira, a u većini slučajeva sve je za njih završavalo prilično loše. Nije slučajno bivši svjetski šampion, Holanđanin Maks Eve, koji je već iskusio „čari“ šahovske borbe protiv desetina sovjetske djece sa pionirskim maramama, savjetovao svojim kolegama — zapadnim velemajstorima, kada su putovali u Sovjetski Savez: „Samo nemojte davati simultanke protiv pionira!“

Isto mogu reći i ja, i to na osnovu ličnog iskustva.

(Nastaviće se)