Piše: GM Sergej Šipov
Niz intervjua poznatih ličnosti posvećenih borbi Bibisare Asaubajeve za adekvatnu podršku izazvao je veliki odjek u šahovskom svijetu. Mišljenja su veoma različita: od „Svjetska šampionka u blicu i srebrna sa Turnira kandidata potpuno je u pravu, zaslužuje znatno veću podršku – i tada može postati svjetska prvakinja i u klasičnom šahu“, pa do „Zvijezda se uzdigla, razmazila i više ne treba trošiti novac na nju!“
Teško mi je sa strane procijeniti ko je tu u pravu, a ko nije. Još manje mogu govoriti o konkretnim iznosima, jer se oni uglavnom zasnivaju na kontradiktornim izjavama različitih strana.
Jedno je jasno – razvoj šahovskih talenata (mladih, veoma mladih, pa čak i zrelih) u ogromnoj mjeri zavisi od količine novca koja se ulaže u njih. I, primijetite, važno je da se taj novac uloži na vrijeme – dok talenat još ima vremena i snage da se razvije i dostigne vrh. Jer svaka pomoć vrijedi samo ako stigne kada je najpotrebnija.
Srećne su porodice koje uspiju da obezbijede podršku velikih kompanija. Srećni su i mladi talenti u nekim zemljama (Azerbejdžan, Uzbekistan, Indija), gdje je takva podrška sistemski uređena.
Mihail Bulgakov nas je sve impresionirao besmrtnim citatom: „Nikada i ništa ne tražite! Nikada i ništa, a naročito od onih koji su jači od vas. Sami će ponuditi i sami će sve dati!“ Međutim, prema mojim zapažanjima, u stvarnom svijetu niko vam, ako ste skromni i ćutljivi, neće ništa ponuditi niti dati. Prije će vam život proći uzalud nego što će se to čudo dogoditi. Gospodin Voland se u našim krajevima pojavljuje previše rijetko, pa se, suprotno Bulgakovu, može i treba tražiti pomoć – uključujući i od onih koji su moćniji od vas.
Sjećam se da je prije 60 godina Bobby Fischer započeo svoju žestoku borbu za dostojnu zaradu šahista. U početku su ga mnoge kolege nazivale gramzivcem, slugom „žutog đavola“, čovjekom koji prodaje šah za prezreni novac i slično.
Ali kada je Bobby ostvario svoj cilj i kada su nagradni fondovi na turnirima i mečevima za svjetsku titulu višestruko porasli – odnosno kada je poboljšao položaj šaha u cjelini – svi su mu odjednom počeli zahvaljivati. Postao je svojevrsni „predsjednik šahovskog sindikata“.
A gdje je danas taj novi heroj koji će otvoriti izvor podrške mladim talentima? Da imam nekoliko milijardi dolara godišnjeg prihoda, sakrivenih od supruge i poreske uprave, lično bih osnovao fond za takvu podršku.
Za sada, međutim, gledamo muku i očigledan nedostatak novca, a samim tim i nedostatak uspjeha.
Usput, impresionirao me i naš ruski primjer, kada je Aleksandra Gorjačkina, prema sopstvenom priznanju, završila jednu kalendarsku godinu u finansijskom minusu. Ako se čak ni takve šahistkinje ozbiljno ne podržavaju, čemu onda mogu da se nadaju ostali?
Inače, Emil Sutovski smatra da su sredstva koja se izdvajaju za Bibisaru više nego dovoljna za kvalitetne pripreme. Ali istovremeno smatra da je sedam miliona dolara (i to bez uračunatog nagradnog fonda) minimum za organizaciju meča za svjetsku titulu. Sedam miliona dolara, ljudi!
Dakle, funkcioneri FIDE treba da lete isključivo biznis klasom, da zajedno sa porodicama odsjedaju u luksuznim apartmanima hotela sa pet zvjezdica i da meč za svjetsku titulu bude prava raspodjela novca na sve strane, dok šahisti treba da stegnu kaiš… Treneri koji rade sa mladim talentima ne treba da budu adekvatno plaćeni, pripreme treba organizovati rjeđe, a štedjeti treba na svemu!
Uglavnom, svakome svoje. Neka svako zna svoje mjesto. Hijerarhija, razumijete…
(Preneseno sa fejsbuka)