V.A.Ivonin: Šah. Sport -Legende, laži i istina
Moskva, 2008.
U čijem interesu je otkazan prvi meč Karpova i Kasparova
Meč za titulu svjetskog prvaka u šahu između Karpova i Kasparova počeo je 9. septembra 1984. godine u Sali stubova Doma saveza u Moskvi. Njegovo održavanje dobilo je zaista državni značaj. Organizacioni komitet meča predvodio je ministar kulture Demičev.
U ovom meču, kao i u prethodna dva, Karpov je od starta preuzeo vođstvo i doveo rezultat do 5:0 u svoju korist (uz 22 remija). Zatim je, nakon još tri remija, Kasparov ostvario prvu pobjedu i, odigravši još 17 partija, smanjio rezultat na 5:3. U tome što je rezultat bio takav nije bilo ničeg izuzetnog. Prisjetimo se Bagija: tamo je takođe bilo 5:2, pa čak i 5:5.
Mnogo remija?! Ali to je i bilo očekivano u meču bez ograničenja, kada se sastaju dva približno jednaka šahista. Spaski, Karpov, Botvinik i drugi velemajstori su o tome više puta govorili. Sve je počelo sa mečem Spaski – Fišer u Rejkjaviku. Ali pod pritiskom Fišera i njegovih pristalica, i Kampomanes je aktivno forsirao tu ideju: koncept meča bez ograničenja je prevladao. Njegove slabosti su već bile vidljive u Bagiju, a posebno su se jasno pokazale na meču u Moskvi.
Ali sport je sport i, ako su pravila usvojena, ona moraju da se poštuju tokom takmičenja. Međutim, u praksi se pokazuje da zakoni nisu obavezni za sve.
Nakon 48. partije, 15. februara 1985. godine, predsjednik FIDE iznenada, suprotno zdravom razumu, donosi odluku o kršenju pravila i proglašava meč prekinutim — bez pobjednika. Novi meč zakazuje se za septembar 1985. godine i trebalo je da počne od rezultata 0:0.
Apsurdnost i besmislenost takve odluke bila je očigledna čak i samom predsjedniku FIDE. Prisustni na konferenciji za štampu primijetili su da je Kampomanes mucao, bio neartikulisan, pretjerano uzbuđen i zbunjen, govorio bez njemu inače svojstvene samouvjerenosti. On je, pretpostavljam (i kasnije ću navesti činjenice na osnovu kojih se ta sigurnost gradi), „pjevao” tuđu pjesmu i zato je stalno ponavljao u različitim varijacijama isto: „Proglašavam meč prekinutim, jer su kod učesnika iscrpljeni fizički i psihološki resursi”. Ne isključujem da je tako nejasno govorio upravo zato da bi svima bilo jasno: izvršava tuđu volju.
U istoriji šaha, pa ni u cjelokupnom svjetskom sportu, nikada se nije desio slučaj da se prekinu takmičenja koja su već počela u trenutku kada je sportisti ostao samo jedan ili dva–tri koraka do cilja. A sada o „čudnim” i „neobjašnjivim” činjenicama vezanim za prekid meča. Kasparov u svojoj knjizi „Dva meča” optužuje Karpova za prekid. On, s druge strane, kaže da su ga namjestili i da su mu oduzeta dva poena, kada mu je za pobjedu bila potrebna samo još jedna partija.
Objektivna analiza svega što se desilo, nakon što su se strasti smirile, pokazuje da je „žrtva” bio Karpov, a „izvršilac” — šef Sportskog komiteta. Pogledajmo redom:
1.Kampomanes je o prekidu meča obavijestio ne igrače, već na konferenciji za štampu. Pritom je prije toga sa igračima govorio samo o pauzi, a zatim je objavio prekid.
2.Kasparov je na neki način znao da će na konferenciji biti objavljen prekid meča, prisustvovao joj je, ali je ćutao. Zašto? To mu je, očigledno, odgovaralo.
3..Karpov je za konferenciju saznao tek kada ga je pozvao jedan od učesnika i rekao da se meč prekida.
4.Karpov je brzo došao na konferenciju i, izašavši na tribinu, izjavio: „Glasine o mojoj smrti su preuveličane, spreman sam i želim da igram”. Tek tada je ustao Kasparov i rekao da je i on spreman da nastavi igru.
(Ne mislim da je cio ovaj apsurd organizovan na inicijativu Kasparova. On je možda samo znao za te namjere i nije se protivio, jer mu je takav ishod meča objektivno bio u interesu.)
5.Zašto su izjave oba učesnika na konferenciji za štampu o spremnosti da nastave igru dovele Kampomanesa u stanje nervoze? Ili njihovo prisustvo na konferenciji možda nije bilo predviđeno scenarijem? Zašto ih je odveo na zatvoreni sastanak, kada su već dali svoje izjave — jasno i javno? Šta je i kako tamo govorio Kampomanes nije poznato. Ali, kada je izašao pred novinare, potvrdio je odluku o prekidu meča. Zašto Kasparov na tom sastanku nije iznio odlučan protest, ako je bio protiv toga? U tom trenutku je i Karpov pokazao slabost.
6.Kampomanes je dovoljno pametan i pronicljiv (to tvrdim na osnovu višegodišnjih kontakata s njim) da ne razumije: prekidom meča jedan učesnik gubi pet poena, a drugi samo tri.
7.Zašto, ako je riječ bila o zdravlju igrača, nisu angažovani ljekari da daju realnu procjenu? Zašto to Kasparov nije tražio, ako je smatrao da se sve radi u korist Karpova?
8.Zašto nakon Karpovljevog protesta sovjetska šahovska federacija i Sportskomitet nisu odmah istupili u njegovu podršku, kao što su to učinili 1983. godine kada su Kasparovu i Smislovu nezakonito upisani porazi u polufinalnim mečevima?
U to vrijeme je već bilo poznato da se za nastavak meča izjasnilo više od deset zemalja i niz članova Izvršnog komiteta FIDE. U ovom slučaju izostanak izjave sovjetske šahovske federacije, naravno, treba tumačiti kao saglasnost sa odlukom Kampomanesa.
9.Zašto, kada je Karpov uputio protest protiv prekida meča, nije uslijedio odgovarajući protest Kasparova?
Sjetimo se, kada je 1982. godine objavljen bojkot njegovog meča sa Korčnojem, on je ultimativno tražio: „Hoću da igram i boriću se.” A sada je odjednom taj žar nestao.
10.Zašto je sovjetska šahovska federacija odbila zahtjev Kampomanesa da ispita mišljenje Kasparova o nastavku meča, u vezi sa Karpovljevim protestima?
Neviđeno, ali činjenica — sovjetska šahovska federacija nije stala u zaštitu svojih sportista i odgovorila je FIDE da se radi o prvenstvu svijeta i da oni, navodno, sami treba da razgovaraju sa Kasparovom o nastavku meča.
11.I, konačno, ispostavlja se da je Kasparov ipak bio protiv nastavka meča. Njega, bez sumnje, nije zadovoljavao rezultat 5:3. Dobro je pamtio pobjedničke završne partije Karpova u Bagiju pri rezultatu 5:5 i u Meranu pri rezultatu 5:2. Svojevrsna potvrda toga je i jedna od Kasparovljevih izjava, kada je već govorio o narednom meču: „U tom teškom trenutku Karpov je uspio da pokaže svoje ogromno meč iskustvo i borbene kvalitete. Ja sam, pak, sve više osjećao pritisak tog ‘šampionskog fenomena’. Misao da sam još uvijek samo izazivač stalno se uplitala u moje šahovske račune. Uopšteno, borba na finišu meča bila je mnogo napetija.”
Ne može se tražiti od čovjeka da radi ono što ne želi. Ali mene je, na primjer, iznenadilo što je u knjizi „Dva meča” Kasparov odbio da komentariše partije tog prvog susreta, pozivajući se na to da je „napetost bila toliko velika i dugotrajna, a psihološka atmosfera tako sumorna da nije imao nikakvu želju da se toga prihvati… Ovdje je Karpov bio profesionalac, ja amater… Naravno, mnogo je prijatnije i lakše komentarisati partije dobijenog meča.”
(Nastaviće se)