V.A.Ivonin: Šah. Sport -Legende, laži i istina
Moskva, 2008.
Posljednja borba
U noći prije puta u Manilu, zajedno sa šefom delegacije, njegovim zamjenikom i Sevastjanovim, razmotrili smo plan daljih poteza. Svi smo se složili da upravo Karpovljeva partija bijelim figurama odlučuje sudbinu meča. Trenerima je dato strogo uputstvo da rade isključivo u kotidžu, kako se ne bi pojavila ni najmanja sumnja u moguće curenje informacija.
Još pri rezultatu 5:3 u Moskvi se pojavila sumnja da se prisluškivanje odvija i u bungalovu, iako je radna soba bila opremljena posebnom tehničkom zaštitom. Sumnja je nastala nakon informacije da su u bungalovu boravili strani gosti. Zato mi je, prije polaska u Bagio, povjereno da provjerim zaštitni uređaj, koji je podsjećao na turistički šator, i da o rezultatima tajno obavijestim Moskvu. Pošto se povjerljive informacije moglo prenijeti samo preko naše ambasade u Manili, dogovorili smo se da u određenom telefonskom razgovoru kažem: „Šator ne prokišnjava“ ili „Šator prokišnjava“ (što bi značilo da postoji prisluškivanje). Nakon provjere odgovorio sam: „Šator ne prokišnjava.“
Usprkos tome, Moskva je i dalje bila zabrinuta i tražila je, opet preko ambasade, detaljnije informacije o situaciji i Karpovljevom raspoloženju. S tim zahtjevom došao je kod nas konzul Valerij Pavlovič Butrin, preko kojeg smo i poslali tražene informacije.
Sada, listajući bilježnicu koju sam vodio u Bagiju, s velikim zadovoljstvom sam pronašao tekst te poruke. U njoj stoje i riječi: „Treneri pripremaju za utorak (17. oktobar), kako bi osigurali pozitivan ishod.“ Kao što vidite, o uvjerenju u pobjedu govorili smo ne samo poslije meča, nego i prije odlučujuće partije — i o tome smo čak zvanično obavijestili centar.
U isto vrijeme u Bagiju je konferenciju za štampu održao organizator meča Kampomanes. Sa zabrinutošću je izjavio da su, zbog nastavljenih aktivnosti Koročnijeve grupe da u meč uključi osobe povezane s terorizmom, organizatori bili primorani da se obrate policiji radi rješavanja problema u vezi s tim osobama. Sličan protest uputila je komisiji za žalbe meča i sovjetska delegacija. Naši zahtjevi bili su odlučni (iako smo za sebe rekli da nećemo „lupiti vratima“).
Ti protesti uznemirili su Korčnoja. Gotovo čitavo njegovo okruženje okupilo se oko prostorije u kojoj je zasjedala komisija, jer nikako nisu mogli da procijene našu konačnu poziciju i plašili su se najgoreg.
Svi ti događaji oko meča odrazili su se i na moje stanje. Da bih se malo rasteretio, iskoristio sam zatišje u drugom dijelu dana i otišao do plaže, ka okeanu. Put traje manje od sat vremena. Lijep put obrastao je bogatom vegetacijom s obje strane. I evo mora — široka plaža. Nažalost, nisam se okupao, jer su talasi bili visoki, a spuštao se sumrak. Smjestio sam se na obali upravo u trenutku kada je sunce zalazilo. Tada sam ugledao veličanstven prizor: sunce je tonulo u okean, a kako je nestajalo iza horizonta, po površini vode pojavljivala se nevjerovatno lijepa srebrna staza. To je bio prizor kakav se teško može s nečim uporediti. Iskreno, i ranije sam u Sočiju posmatrao zalaske sunca nad morem, ali ovdje su nijanse boja — sunca, vode i tog svjetlosnog traga — bile potpuno drugačije.
Želio sam da pođem na okean i zato što se moja službena misija bližila kraju i sutradan sam trebalo da se vratim kući. U telefonskom razgovoru nekoliko sati kasnije obavijestio sam o tome Tjaželnikova. Na šta je on, inače uvijek veoma taktičan, ovog puta gotovo zapovjednim tonom rekao: „Ne, ostanite do kraja meča.“ U suštini, drugačiji odgovor nisam ni očekivao.
U krugu prijatelja slavljenika A. Vezirova. Na proslavi su se veselili i zabavljali: Je. Tjaželnikov, N. Dobronravov, A. Pahmutova, Je. Primakov, A. Dzasohov, kao i ja — V. Ivonin.
Sljedećeg dana, uoči naredne partije, svi su bili potpuno zaokupljeni pripremom. Karpov je, nakon rada s trenerima, bio zadovoljan rezultatima. Sevastjanov i ja zamolili smo Tolju da završi šahovski rad najkasnije do 22 sata. On se složio, ali kako to biva — kad si zanesen poslom, kao i kad si srećan, na vrijeme se ne gleda.
Zato smo Sevastjanov i ja otišli do bungalova i oko ponoći se zajedno s Karpovom vratili u hotel. Popeli smo se u njegovu sobu i sjeli da igramo tavlu. A onda se dogodilo nešto nevjerovatno. U našoj igri s Karpovom, poen za poen, počela se ponavljati ista situacija kao u meču s Korčnojem. Rezultat je išao ovako: 1:0, 1:1, 2:1, 3:1, 4:1, 4:2, 5:2, 5:3, 5:4, 5:5. I tada smo, bez dogovora, istovremeno bacili kockice i prekinuli igru. Mislim da ni ja ni Karpov te večeri nismo htjeli iskušavati sudbinu, a u „puštanje“ nikada nismo igrali. Kockice su vrlo varljive — ponekad mogu dugo da progone igrača.
Prije skoro 50 godina bio sam u Šuši (Nagorno-Karabah), i tamo su mi ispričali priču, možda i anegdotu. Jedan igrač, izgubivši u tavli čitavo svoje imanje, stavio je na kocku i kuću. Igra je tekla gotovo izjednačeno, ali na kraju je sve zavisilo od posljednjeg bacanja. Mogao je pobijediti sa bilo kojom kombinacijom, osim 2:1. Bacio je kockice — i pala je baš kombinacija 2:1. U bijesu, nesrećnik je zgrabio kockice i progutao ih. I šta mislite? Sutradan, nakon obavljanja fizioloških potreba, okrenuo se i — ugledao kockice koje opet pokazuju 2:1…
Nakon igre ubrzo smo se razišli na odmor, ali kako se kasnije ispostavilo, Karpov je zaspao tek u četiri ujutro. Iznova je pregledao pripreme za sutrašnju partiju.
Sljedećeg jutra kod svih članova delegacije osjećalo se uzbuđenje, ali i povišeno raspoloženje. Svi su očekivali da će upravo ta partija odlučiti sve. U takvom stanju bio sam i ja, ali sam se trudio da zadržim hladnokrvnost i detaljno bilježim sve što se tog dana dešava.
Od 10 do 12 časova — intenzivna razmjena informacija o situaciji.
Baturinski: Policija je dostavila potvrdu da su sektaši-teroristi protjerani iz Bagija.
Ljekari: Karpov je fizički i psihološki spreman za igru.
Treneri: Karpov je u dobroj formi i spreman za duel.
Zatim — razgovor s Karpovom. Oči mu sjaje, obrazi rumeni, po svemu se vidi da jedva čeka borbu. I sam je to potvrdio: „Spreman sam da igram.“
Poslije kratkog razgovora dao sam Tolji bombone „Miška na Sjeveru“, preporučivši mu da ih stavi na sto tokom partije. (Nije teško zamisliti kakve bi asocijacije to izazvalo kod Korčnoja da ih je vidio.) Izlazeći iz hotela, da bih malo razbio napetost, polušaljivo sam rekao Karpovu: „Hoćeš li sam u borbu ili da te poguram?“ Kad smo krenuli, nasmijali smo se vidjevši da Karpov ide automobilom s registarskim brojem nalik šahovskoj notaciji: f4–617.
Na toj partiji ponovo sam sjeo u prvi red. U 19.20 prišla mi je službenica organizacionog odbora i rekla da me zovu na telefon. Zvao je Tjaželnikov iz prijemne tokom sjednice Sekretarijata Centralnog komiteta — sve je zanimalo kako teče partija.
(Nastaviće se)