V.A.Ivonin: Šah. Sport -Legende, laži i istina
Moskva, 2008.
Od djetinjstva nisam navikao da govorim neistinu. Zato sam i iz Bagija nastojao da izvještavam uglavnom optimistično i istinito. Naravno, o nekim stvarima sam govorio „ezopovskim“ jezikom ili prećutkivao, imajući u vidu mogućnost prisluškivanja. Ovog puta sam, po prvi put, već od prvih riječi govorio prilično zaneseno: odigrano je oko 20 poteza i na demonstracionoj tabli je pozicija s aktivnim figurama Karpova i stiješnjenim figurama Korčnoja. Objasnio sam Tjaželnikovu gdje se figure nalaze i čak naveo moguće poteze Karpova, jer mi je tada izgledalo da je Korčnoj gotovo u iznudici i da svakim potezom samo pogoršava svoju poziciju.
Šahovski znalci možda bi drugačije ocijenili tu poziciju o kojoj sam govorio, ali neka mi oproste, kao amateru, tu dozu samouvjerenosti. Tješi me jedino to što sam opštu procjenu Karpovljeve pozicije dao ispravno. Partija je nakon 41. poteza bila prekinuta u poziciji koja nije ostavljala nikakvu sumnju u Karpovljevu pobjedu. I ubrzo je Korčnoj zaista predao bez nastavka.
Karpov je tog dana uspio da se ubijedi da ne žuri, i to je doprinijelo uspješnom vođenju partije. U razgovoru prije toga rekli smo mu jednostavnu istinu: „Drži ruke ispod sebe. Tako, čak i kad doneseš ispravnu odluku, imaćeš vremena da je još jednom procijeniš dok izvlačiš ruke.“
Iako u svakodnevnom životu nismo sujevjerni ljudi, u Baguiju se pri rezultatu 5:5 kod mnogih nešto preokrenulo u duši. Jednog dana tokom meča automobil Karpova je imao nesreću. Tolja u njemu nije bio, ali je uzeo drugi automobil. Upravo nakon toga je počeo da gubi. Zato je pred 32. partiju odbio taj automobil. Sudija Filip nam je takođe rekao da je, čim je počeo da obavlja dužnost glavnog sudije umjesto Šmida koji je otišao, Karpov počeo da igra slabije. O „čudnim” stvarima naše i Toljine igre u backgammonu pri rezultatu 5:5 već sam govorio.
Tokom tajm-auta pred posljednju partiju rukovodiocu sovjetske delegacije je telefonirao neko i ponudio sredstvo koje bi trebalo da pomogne Karpovu. Shvatajući da je to šarlatanstvo, on je odbio ponudu. Ipak, kasnije smo odlučili da se ipak sretnemo s tim šarlatanom. A možda ipak… Ali to je zaista bio šarlatan.
Sjećate se da sam govorio o tome kako su me iz dvorane pozvali na telefon. E pa, kada sam se vraćao, nešto mi je „trznulo” u sebi i otišao sam do svog mjesta drugim prolazom. Znali smo da se u sali nalaze trojica psihologa koji su navodno ili stimulisali Korčnoja ili ometali Karpova. Naša delegacija je to uglavnom mirno posmatrala. Međutim, ovog puta trojica iz naše delegacije su, za svaki slučaj, sjela pored njih i stalno ih ometala razgovorom. Tokom partije i naš psiholog Zuhar se premjestio na četvrti red (prvi red je bio za gledaoce). Korčnoj ga tamo nije primijetio, što je i sam rekao nakon završetka partije. Za njegovo kretanje saznao je tek poslije igre od svojih kolega i odmah počeo da tvrdi da mu je smetao svojim hodanjem.
Vjerovatno i iz istog razloga (zbog sujeverja), kada je partija bila prekinuta i kada je svima bio jasan dobitak Karpova, u delegaciji niko nije nikome čestitao. Telefonske pozive iz Moskve smo Savastjanov i ja u potpunosti preuzeli na sebe, da ne bismo „opustošili” ekipu. Ali, u principu, niko se i nije opuštao. Ne samo treneri, nego i svi članovi delegacije su sjedili uz šah do kasno u noć. Tada smo Savastjanov i ja otišli da spavamo tek u 5:45 ujutru. Sami možete zamisliti kakav je to san bio.
U 11.30, za doručkom, dobijamo nezvaničnu informaciju da se Korčnoj predaje, ali da neće potpisati protokol jer je nezadovoljan jučerašnjom odlukom komisije za žalbe.
U 11.55 došao je vršilac dužnosti glavnog sudije meča Filip i zvanično saopštio da je u 11.22 Korčnoj predao partiju.
U 12.10 odlazimo u Karpovljev apartman i čestitamo mu pobjedu. Kod svih je vladala neizmjerna radost, emocije i oduševljene riječi. Nekoliko minuta kasnije došli su da čestitaju Karpovu svi sudije i članovi komisije meča. U hotel je dotrčala masa dopisnika i fotografa. A uveče je već održao zvaničnu konferenciju za štampu.
Sve je dobro što se dobro završi. Nakon meča A. Karpova – V. Korčnoja u Bagiju
Stigao je neprekidan niz čestitki iz Moskve i drugih gradova — od rukovodstva zemlje, Sportskog komiteta, društvenih organizacija, stotina i hiljada navijača. Na sovjetskoj televiziji idu posebne emisije o Karpovu. U jednoj od njih Nona Gaprindašvili je rekla da je to jedan od najsrećnijih dana u njenom životu.
U ponoć dobijamo informaciju da, usprkos uvjeravanjima policije, teroristi su i dalje u Baguiju i da Korčnoj i dalje održava kontakt s njima. Mole nas da ne popuštamo brigu o bezbjednosti Karpova, što smo, naravno, i činili, ne ističući to ni među članovima delegacije.
Sutradan su sve filipinske novine značajan dio svojih strana posvetile pobjedi Karpova i neostvarenim snovima Korčnoja. Jedan novinar je prenio kako je Korčnoj sa suzama u očima govorio da je pred posljednju partiju bio toliko uzbuđen da čitavu noć nije spavao.
Zatim je uslijedio niz različitih prijema, večera i sastanaka. Konačno smo uspjeli da mirno obiđemo grad, da čitava delegacija ode na Bich i okupa se u toplim (+25°) vodama okeana.
Zvanična ceremonija zatvaranja meča održana je 21. oktobra. Predsjednik FIDE Eve uručio je Karpovu zlatnu medalju svjetskog prvaka i ovjenčao ga njome. U ovom slučaju — ne lovorovim, već vijencem od živog cvijeća, koji je stavljen na glavu Karpova.
Međutim, ne čekajući ceremoniju, počeli smo da se spremamo za odlazak u Moskvu. Ali ispostavilo se da sama želja nije dovoljna: sve karte su rasprodate — u svim pravcima i za mnogo dana unaprijed. Nisu pomogle ni naše molbe ministru civilnog vazduhoplovstva SSSR Bugajevu. Organizatori meča su predložili da se malo ostane i odmori u Baguiju. Zvučna ponuda, ali poslije tromjesečnog boravka na Filipinima svi su žurili kući. Zbog toga smo odlučili da odemo u Manilu i tamo pokušamo da riješimo problem, koji se sastojao iz dva dijela — karte iz Manile do Singapura i mjesta na letu Aeroflota iz Singapura za Moskvu. S obzirom na veliki broj članova delegacije, nismo isključivali da ćemo možda morati da letimo u odvojenim grupama. Zato smo unaprijed napravili spiskove ko leti u slučaju da se pojave dvije karte, tri, četiri itd.
Tokom našeg boravka u Manili, predsjednik države Markos pozvao je Karpova, Sevastjanova, Baturinskog i mene na prijem koji je priređivao povodom održavanja Međunarodne konferencije o stanovništvu. Strašno smo se obradovali. Ne tome što idemo na prijem, nego tome što će sigurno biti susret Karpova s predsjednikom i da će Tolja zamoliti da mu pomogne oko leta. Smatrali smo da predsjedniku nije nikakav problem da ustupi svoj avion, pogotovo što je bio naklonjen šahu.
Na prijemu su našu četvorku, kao što obično biva na takvim događajima, rasporedili za različite stolove. Ja sam završio za stolom zajedno sa delegacijom Singapura. Karpova su smjestili za neki drugi sto, ali čim je sjeo, pozvali su ga za sto predsjednika. Pomislili smo: evo ga, srećna prilika. Karpov je, u pogodnom trenutku, napomenuo koliko je teško organizovati povratak kući. Međutim, reakcija predsjednika uopšte nije bila ona koju smo očekivali. Rekao je: „Nemojte žuriti, ostanite malo kao gosti na Filipinima.”
Bilo je govora i nastupa umjetnika. Nekoliko pjesama otpjevala je supruga predsjednika. Posebno je ostalo upamćeno da je na tom prijemu čak i na ruskom jeziku izvedena naša „Katuša”.
U međuvremenu, delegacija je, kako se kaže, „sjedila na koferima”. Sljedećeg jutra u pola sedam pozvao je Kampomanes i rekao da je na aerodromu i da čeka moguće pojavljivanje slobodnih mjesta. Dva sata kasnije novi poziv — ima šest mjesta za Singapur, ali treba doći odmah. Tu je dobro došao ranije napravljen raspored redoslijeda leta. Šestorka sa Karpovom je već za pet minuta krenula ka aerodromu, i u 9.40 smo poletjeli za Singapur, a odatle uveče — za Moskvu.
Kasnije su obični ljudi i neki novinari dugo vremena preispitivali pitanje: šta je Karpov uradio sa svojom novčanom nagradom? Da li je, kao i Spaski, sve zadržao za sebe, ne obazirući se na tadašnju praksu da se dio nagrade predaje Sportskom komitetu, koji je redovno isplaćivao stipendiju sportisti i snosio sve troškove priprema i putovanja u inostranstvo?..
Reći ću jednostavno: Karpov je postupio džentlmenski. Četvrtinu nagrade je zadržao u devizama, četvrtinu je predao Sportskom komitetu, za šta je dobio sovjetske rublje po kursu Centralne banke, a preostalu polovinu novčane nagrade je besplatno dao Sportskom komitetu.
(Nastaviće se)