Moskva, 1978.
******************
Kada šahista odigra potez, ustane i stane iza svog partnera, on pokušava da poziciju posmatra njegovim očima, da pronikne u njegove misli.
U procjenu situacije neizbježno se uključuje i procjena nivoa protivnikovih aspiracija (kao i sopstvenih).
Na šta on računa? Šta ti sam želiš – ovdje, u ovom času, u ovoj partiji, na ovom turniru…
Sa te, i samo sa te pozicije „živog“ šaha, čini nam se, treba posmatrati probleme donošenja odluka i izbora.
Bila bi greška smatrati da su heuristički postupci šahovske igre nepoznati. Zaista, da bi se njima ovladalo, potrebne su sposobnosti, znanje i iskustvo. Ali majstor u potpunosti vlada čitavim skupom tih postupaka; on umije da formira dobar plan, da uoči dobar plan protivnika, mozak mu je prepun recepata preuzetih iz dobrih udžbenika Najdorfa, Vukovića ili Lisicina.
Majstor radi kao dobar šahovski program sve dok sebi ne postavi nadzadatak – da pobijedi. On zna kako treba igrati ako se zadovolji remijem! Ali u šahu nije dovoljno igrati dobro, treba pobijediti.
Međutim, udžbenici koji su mu objasnili kako da igra jednostavno i dobro nisu ga naučili kako da pronađe najbolje,
- Neka razmišljanja o ovom problemu razvijamo u narednom poglavlju.
najbolje od najboljeg, jedino rješenje potrebno za pobjedu, najbolje ideje, plan, varijantu, potez.
U svakoj složenoj dinamičkoj poziciji pred vama postoje vjerovatno najviše tri mogućnosti. Možete preduzeti aktivnu akciju, odigrati pasivan potez ili izabrati neutralan potez, prepuštajući protivniku zadatak izbora, a zajedno s njim i sve teškoće koje taj izbor nosi.
Iako izbor neutralnog poteza može u potpunosti odgovarati razumnoј procjeni međusobnih mogućnosti, on je opravdan samo onda kada postoje stvarni kontraargumenti za aktivan potez.
U suprotnom, neutralan potez predstavlja uzaludno gubljenje vremena, koje plaćaju i gledalac i čitalac.
Odigravajući neutralan potez, kao da skidate sa sebe odgovornost za rizik i možda će se za vas cijena takvog poteza pokazati pretjerano visokom prema stvarnim, životnim kriterijumima (kao, uostalom, i u sportu).
Ipak, ne treba zaboraviti da se igramo uslovnim vrijednostima i da, ako u igri nema rizika, ni sama igra nema pravu cijenu.
Bez rizika nema ni pobjede ni poraza.
Ali partija koja se završava remijem pretvara se u poraz za obojicu.
Ono na čemu zasnivate izbor, na ovaj ili onaj način povezano je s kategorijama rizika i odgovornosti. To su pojmovi čiji sadržaj uključuje moralne komponente djelatnosti, a ne kategorije heurističkog traganja. Oni pripadaju oblasti „interesantne psihologije“.
Postoji još jedan aspekt koji objašnjava siromaštvo psihološkog sadržaja interpretirajućih, prognozirajućih i drugih modela. Oni ne obuhvataju slikovne pojave, cjelovito viđenje i emocionalna stanja napetosti koja ih prate.
Svaka blok-shema, svaki model, razlažući cjelovit proces na elemente, osiromašuje i iskrivljuje njegovo stvarno odvijanje, u kojem procjene uvijek imaju integralan karakter.
Čak ni široko rasprostranjena predstava o „poređenju s uzorom“ nije sasvim precizna.
Naravno, šahovski majstor nastoji da njemu „nepoznatu“, originalnu poziciju poveže s nekom poznatom, za koju već postoje provjerena rješenja.
Skup takvih rješenja, sačuvanih u pamćenju, stalno se dopunjava tokom kućne pripreme, analize partija i sl.
Ali povezivanje, odnosno poređenje s uzorom, takođe je diskretni model, grub i siromašan sadržajem, jer ne obuhvata procese formiranja, preobražavanja i prepoznavanja slika.
Pri psihološkoj analizi mišljenja šahiste neizbježno se susrećemo sa dva obično suprotstavljena elementa — viđenjem i računanjem, intuicijom i logikom.
Viđenje je, isticao je B. M. Blumenfeld, „prolaženje konačnog rezultata kroz centar svijesti“, i to trenutno. Računanje je lanac operacija razvijenih u vremenu i fiksiranih u spoljašnjem ili unutrašnjem govoru, koji vodi do rezultata. Cjelovito obuhvatanje, uočavanje, viđenje — to je intuitivni čin, a računanje je rezultat logičkog rada.
Suprotstavljanje intuicije i logike kao da se provlači kroz čitava istraživanja stvaralačkog mišljenja, uključujući i šahovsko. Pjesnici i matematičari, intuitivni i logički umovi, naseljavaju šahovsku istoriju.
Često šahistu koji naginje kombinacionim rješenjima automatski svrstavaju u računajuće, logičke umove; nasuprot tome, onoga ko je sklon pozicionoj igri proglašavaju nosiocem intuitivnog sklopa uma. A ponekad se te karakteristike okreću za 180 stepeni — recimo kada je riječ o Kapablanki ili Talju.
Treba reći da je teško zamisliti manje uspješnu procjenu od one prema kojoj Talj posjeduje „elektronske“ sposobnosti računanja, nasuprot bilo kakvoj intuiciji i mašti.
I sasvim slobodno možemo tvrditi da je suprotstavljanje intuicije i logike u šahu mnogo manje produktivno nego uopšte u analizi stvaralačke djelatnosti.
(Nastaviće se)