Nikola Bubica: Najveći turniri u bivšoj državi i popratne anegdote (1.nastavak)

Šahovski turniri u bivšoj Jugoslaviji bili su masovni društveni spektakli koji su privlačili tisuće gledatelja, uživali ogroman medijski prostor i status ravnopravan najpopularnijim sportovima. Legendarni Turnir kandidata 1959. godine, održan u tri grada – Bledu, Zagrebu i Beogradu – predstavljao je vrhunac te zlatne ere. Bio je to šahovski maraton epskih razmjera koji je trajao od 7. rujna do 29. listopada.

Turniri su u to vrijeme nudili poseban spoj glamura, napetosti i masovne euforije.

FIDE je za ovaj turnir uvela brutalno naporan četverokružni sustav – osam najboljih svjetskih igrača igralo je čak 28 kola (ukupno 112 mečeva), zbog čega je natjecanje seljeno kroz tri republike kako bi se publika izmijenila, a igrači izdržali napor.

Na početku od 1. do 14. kola u Bledu, igralo se u dvorani luksuznog Grand Hotela Toplice s pogledom na Bledsko jezero. Dvorana sa 700 mjesta bila je stalno krcata. Vladala je tiha, elitna i ceremonijalna atmosfera u kojoj su igrači uživali u prirodi između napornih partija. Središnji dio od 15. do 21. kola igralo se u Zagrebu. Dolazak šahista u hrvatsku metropolu donio je porast napetosti jer se turnir opasno zahuktavao. Gledatelji su satima stajali u redovima kako bi ugrabili kartu za dvoranu.

Posljednji dio od 22. do 28. kola održan je u Beogradu. Veliko finale održano je u prepunom Domu sindikata. Atmosfera je bila uzavrela, gotovo nogometna. Tisuće ljudi punile su dvoranu, dok su stotine onih koji nisu uspjeli ući stajale vani na trgu, prateći poteze na golemim demonstracijskim pločama postavljenim na fasadama zgrada.

Jugoslavenska publika bila je izuzetno šahovski pismena. Igrači nisu viđeni kao povučeni čudaci, već kao vrhunski intelektualni gladijatori.

Mihail Talj, koji je na kraju osvojio turnir, postao je apsolutni miljenik publike zbog svog ultra-agresivnog i žrtvenog stila igre. Ljudi su ga opkoljavali na ulicama tražeći autograme. Talj je turnir osvojio iako je neposredno prije dolaska operirao slijepo crijevo.

Bobby Fischer, tada genijalni 16-godišnji američki tinejdžer, izazivao je golemu senzaciju. Javnost je fascinirano pratila njegove reakcije, prepirke s organizatorima i partije u kojima je demonstrirao nevjerojatnu drskost i talent, iako ga je Talj u međusobnim dvobojima pomeo s 4:0.

Budući da nije bilo digitalnih prijenosa, iza igrača su na pozornici stajali operateri koji su pomoću dugih štapova micali velike drvene figure na vertikalnim pločama kako bi tisuće ljudi u publici mogle vidjeti što se događa.

Fotografije iz tog doba svjedoče o dvoranama punim dima jer je igračima i publici tada bilo dopušteno pušenje. Jedino pravilo koje se strogo provodilo bila je apsolutna tišina tijekom razmišljanja.

Svaki vodeći jugoslavenski dnevni list imao je posebne šahovske dopisnike. Rezultati, analize poteza i kuloarske priče objavljivani su na naslovnicama, a radijske postaje izravno su se uključivale u dvorane s najnovijim vijestima.

Turnir 1959. godine u Jugoslaviji ostao je zapamćen kao jedan od najbolje organiziranih i najposjećenijih šahovskih događaja u povijesti, potvrdivši status države kao šahovske meke.

Bivša je Jugoslavija bila svjetska šahovska velesila (druga iza SSSR-a), zbog čega su se na njezinom teritoriju redovito održavali neki od najjačih i najprestižnijih turnira u povijesti šaha.

(Nastaviće se)

(Preneseno sa fejsbuka)